PREPORUČUJEMO
ANDREA JURANOVIĆNa vlastitoj koži osjetila dobru i lošu stranu rada u Njemačkoj

23.03.2016. by Igor Gelenčir

Andrea Juranović dolazi iz Pakraca, ima 26 godina, po struci je prvostupnica radne terapije, živi i radi u Wartenbergu u Njemačkoj. Da bi došla tamo gdje je sada, morala je na svojoj koži osjetiti i onu, lošiju stranu odlaska u inozemstvo. Danas kada je sve loše iza nje, gleda naprijed i uživa u životu.

Prvo razočaranje

- Više nisam mogla čekati da se stanje u Hrvatskoj promijeni nabolje i otišla sam u Njemačku. Moje prvo iskustvo s Njemačkom nije bilo nimalo ugodno. Prije dvije godine našla sam oglas preko agencije au-pair za čuvanje djeteta. Razgovor za posao sam imala preko Skype-a i odmah su me primili. Spakirala sam se i otišla, no nažalost, brzo sam se vratila. Obitelj s kojom sam živjela i o čijem sam se djetetu brinula je bila grozna prema meni, a isto tako su se ponašali i prema djetetu. Čuvala sam i brinula se o dječaku od 12 godina s autizmom. Roditelji su jednostavno odbacili dijete od sebe i samo im je trebao netko tko bi se brinuo o njemu, kako bi oni mogli nastaviti živjeti svoj „normalan“ život. Smještaj i hranu sam imala kod njih, tako da nisam imala tih troškova. Što se tiče posla, uz brigu o djetetu morala sam raditi kućanske poslove (peglanje, čišćenje itd.). Dječak je htio pažnju svojih roditelja, oni mu to nisu pružali, a prema meni se ponašao agresivno.

- Sve je to još bilo dobro, ali nisam mogla podnijeti psihičko zlostavljanje dječakove majke i nakon 40 dana sam odlučila otići. Kad sam joj to rekla, ona me istjerala iz kuće uz jako ružne riječi i zalupila mi je vratima. Nisam se uopće snašla od šoka pa sam svoje torbe pješke vukla otprilike tri kilometra do kolodvora, sjela na vlak i otišla u Munchen kod prijateljice. Kod nje sam ostala kratko, pokušavala sam naći posao, ali bezuspješno i vratila sam se kući u Hrvatsku. Mislila sam da se nikad više neću vratiti u Njemačku jer me ništa nije privlačilo, a i iskustvo mi je bilo grozno.

Drugi pokušaj

- Jednoga dana, razgovarala sam sa sestrom. Ona mi je spomenula da ima prijateljicu u Njemačkoj koja radi u nekoj klinici i pitala me bih li opet otišla. Ideja mi se odmah svidjela jer bi to bio posao u struci. Prevela sam sve papire na njemački, poslala ih sestrinoj prijateljici i kad su oni došli na godišnji odmor u Hrvatsku, ja sam se s njima vratila u Njemačku. Otišla sam krajem srpnja prošle godine i odmah na početku kolovoza sam bila pozvana na razgovor za posao u kliniku. Na razgovoru su mi rekli da se malo strpim i pričekam. Prošla su dva tjedna i ništa, već sam mislila da je to bio razgovor kao kod nas, dođeš, kažeš nešto i nitko te više nikad ne nazove. Ali, sredinom kolovoza sam dobila posao i počela raditi.



- Počela sam raditi u Wartenburgu u klinici za rehabilitaciju. Prva tri dana sam radila sa kolegicom koja mi je sve pokazivala i uvodila me u posao. Nije bilo lako, ali samo zbog jezika, nisam mogla sve razumijeti iako sam njemački koliko-toliko znala. Nakon tri dana sam dobila svoj odjel na kojem sam sama radila. Bilo mi je teško jer nisam mogla puno pričati s pacijentima pa nisam znala što točno žele i trebaju. Doživjela sam i šok kad sam vidjela da ovdje ne određuje doktor terapiju kao kod nas. Ovdje dobiješ dijagnozu i sam pišeš što ćeš raditi, problem mi je bio i što su dijagnoze na njemačkom, a ne kao kod nas na latinskom.

Klinika joj je našla stan

- Klinika mi je prvo iznajmila sobu. Nakon dva tjedna za mnom je došao i moj zaručnik. Njemu je muž kolegice koja je meni našla posao pronašao posao u firmi u kojoj on radi. Radim od 8 sati do 16:30, vikendima se ne radi. U prosincu smo se preselili u stan od 52 kvadrata, stan je u vlasništvu klinike i nalazi se odmah preko puta, tako da ja samo prijeđem cestu i eto me na poslu dok zaručnik putuje automobilom otprilike 30 kilometara. Poslom sam jako zadovoljna i ne mislim tražiti drugi, a uz posao, jednom tjedno idem na tečaj njemačkog kojim nismo baš zadovoljni jer ne učimo gramatiku, a to nam svima najviše nedostaje.



Društveni život je odličan

- Uspijem uštedjeti, hrana je jeftinija dok su stanovi skuplji, ali mi smo u stanu klinike koji je ipak jeftiniji od privatnih stanova. Društveni život je odličan jer samo u mojoj klinici ima sedam medicinskih sestara i tehničara s područja Pakraca i Lipika pa se družimo. Meni je ovdje u isto vrijeme i teško i odlično. Teško mi je jer sam morala otići, moj brat je otišao iz Pakraca u Zagreb, sestra je u inozemstvu, a i najmlađa sestra, čim završi školovanje ovoga ljeta planira negdje u inozemstvo i roditelji su mi ostali praktički sami uz nas četvero djece koje imaju. Teško mi je što sam morala otići, da sam dobila posao u struci nikada ne bih napustila Hrvatsku, ali tamo sam završila fakultet sa 21 godinom, a tek sa 24 sam odradila pripravnički staž, posao nikad nisam dobila i pitanje je bih li ga ikad dobila. Ovdje jednostavno radiš i život ide dalje, ide nekim svojim tijekom. Uz posao cilj mi je nastaviti školovanje i napredovati te ovdje osnovati svoju obitelj i omogućiti svojoj djeci bolji život nego što je sada u Hrvatskoj - zaključuje Andrea.

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?