Eduard radi na belgijskom institutu: "Nismo bogati, ali ne žalim se"
PREPORUČUJEMO
EDUARD DOLUŠIĆEduard radi na belgijskom institutu: "Nismo bogati, ali ne žalim se"

06.04.2016. by Igor Gelenčir

Eduard Dolušić je 44-godišnjak porijeklom iz Ogulina koji je spletom okolnosti 2000. godine završio u Belgiji. Kada mu se ukazala prilika, nakon malo razmišljanja je odlučio prihvatiti izazov i otići jer je oduvijek htio raditi negdje u inozemstvu. Nakon nekoliko godina oženio je Belgijanku i ostao tamo živjeti. Uskoro ga očekuje promjena radnog mjesta. Trenutno živi u gradu Leuvenu, a radi u Namuru, glavnom gradu regije Valonije, udaljenom oko 60 kilometara od Bruxelessa.

Došao na poziv profesora

- U biti, to se dogodilo slučajno. U ljeto 1999., dok sam još radio na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, otišao sam na jednu međunarodnu konferenciju kemičara u Beču. Tamo sam za vrijeme službene večere upoznao jednog mladog profesora s Katoličkog sveučilišta u Leuvenu. Nakon prvog, dosta neformalnog kontakta, pozvao me da dođem raditi doktorat u njegovoj grupi. To je bilo neočekivano i u početku nisam zapravo znao što da mislim o tome dok nakon konferencije nisam primio njegov e-mail s izravnim pitanjem želim li uistinu doći. Neko vrijeme sam razmišljao, ali sam onda, između ostaloga, samom sebi rekao da mi je to prava prilika za otići van, nešto što sam ionako uvijek želio probati. Nekoliko mjeseci kasnije, bio sam u Belgiji - počinje Eduard svoju priču.

- Po struci sam kemičar, prvo sam u Hrvatskoj završio magisterij kemije na zagrebačkom PMF-u, a onda došao u Belgiju na doktorat. Trenutno radim kao znanstveni istraživač na Zavodu za kemiju sveučilišta u Namuru. Nakon godina provedenih na sintetiziranju i istraživanju kemijskih spojeva koji bi mogli poslužiti kao baza za izradu novih lijekova, sada sam na projektu drugačijeg, više inženjerskog tipa. Kako god, i ovo će se vrlo brzo promijeniti, od idućeg mjeseca je moj novi poslodavac Znanstveni institut za javno zdravstvo, koji me u praksi prosljeđuje u Saveznu agenciju za lijekove i proizvode za zdravlje. Tamo ću raditi na ocjenjivanju dosjea za proizvodnju novih lijekova.

Tri službena jezika, ali nije bilo problema

- Nizozemski tada još nisam govorio. Ali čim sam odlučio da idem u Leuven, u Flandriju, kupio sam tečaj s knjigama i kasetama za učenje kod kuće. Prvih nekoliko lekcija sam svladao u Hrvatskoj, ostalo u Belgiji. Usput sam malo po malo učio pokušavajući čitati novine i usmeno komunicirati s domaćima u kafiću, trgovini, pošti... Pomoglo je i to što je ovaj jezik srodan njemačkom, koji sam već bio dosta dobro savladao na raznim tečajevima za vrijeme studentskih dana u Zagrebu. Ubrzo sam se upisao na napredni tečaj nizozemskog na leuvenskom Institutu za žive jezike.

- Sve u svemu, nakon oko godinu i pol dana sam s domaćima počeo u praksi komunicirati na njihovom jeziku. Danas neki od njih, kad pričaju sa mnom, i ne čuju da dolazim iz druge zemlje. Također, u međuvremenu već 8 godina radim u Namuru, u Valoniji, dijelu zemlje gdje se pretežno govori francuski. I taj jezik sam, kao i nekoliko drugih, učio u Zagrebu. Ali sam ga prije ovog posla vrlo malo praktično upotrebljavao. Sada sam ga poprilično usavršio i mogu reći da i njega govorim tečno. Treći službeni jezik u Belgiji je njemački. Ali, njime kao prvim jezikom govori manje od 1 posto stanovništva, tako da se u praksi priča svodi na dvojezičnost.



Svakodnevno vlakom na posao

- Najprije sam živio tri godine u prilično skučenom i dosadnom sveučilišnom smještaju, nekoj vrsti studentskog doma. Ali, nakon nekog vremena našao sam se u vezi s jednom Belgijankom koja je ubrzo postala moja supruga. Sad već dugi niz godina živimo u njenoj kući, zajedno s naše dvije kćeri. Starija sada ide u prvi srednje (u Hrvatskoj bi to bio, prema dobi, sedmi osnovne), mlađa u peti razred osnovne škole.

- Sveučilišna stipendija za doktorat mi je bila osigurana prije dolaska. Nakon toga sam imao dosta i sreće te nikad nisam čekao na posao dulje od nekoliko mjeseci. Nakon doktorata sam tri godine radio za jednu malu farmaceutsku spin-off tvrtku leuvenskog sveučilišta. Kad je ova bankrotirala, tražio sam posao posvuda i nakon mjesec i pol ga i našao u Namuru – opet preko slučajnog kontakta na jednom znanstvenom simpoziju.

- Svojih 60 km u jednom smjeru premostim vlakom, budući da sam tako puno opušteniji nego u automobilu. Na taj način se mogu opustiti i putem raditi što hoću – uključiti laptop, spavati ili slušati glazbu. Željezničke veze su ovdje inače općenito dosta dobre i ima ih puno, iako vlakovi relativno često kasne. Također, moram dva puta presjedati između svog leuvenskog predgrađa gdje živim i središta Namura gdje radim te mi na najdužoj dionici vozi vlak koji stoji "kraj svakog kokošinjca". Zbog svega ovoga mi za tih 60 km treba oko sat i pol. Ipak, ne žalim se – vrijeme provedeno u vlaku su moji privatni trenuci. Ne bih se uostalom mogao zamisliti u gužvama na autocesti, koje su u Belgiji svakodnevna praksa. Istina, kad je željeznica u štrajku – a to se dogodi sigurno nekoliko puta godišnje, moram ići automobilom. Tada vozim lokalnom brzom cestom, što mi je puno ugodnije nego zakrčena autocesta. Kada počnem raditi u Bruxellesu, vrijeme putovanja (također vlakom) će mi se znatno skratiti, na oko pola sata u jednom smjeru. I srećom, tamo će mi radno mjesto biti praktično na izlasku iz kolodvorske zgrade.

Volim svoj posao

- Volim raditi kao znanstveni istraživač. S plaćom, koju redovito primam, sam zadovoljan. Žena mi zarađuje dosta manje, između ostalog i zato što radi 80 posto radnog vremena. Nismo bogati, ali nam ništa baš niti nedostaje. Osim putovanja – par dana sa četveročlanom obitelji u nekom europskom gradu nije problem, ali za neka dalja putovanja, što bismo voljeli, su nam mogućnosti puno slabije. Također, ne uštedi se puno, ali ulažem ovdje npr. u životno osiguranje.



- Glavni problem s mojim poslom je to što sam već godinama na ugovorima na određeno vrijeme, uglavnom u trajanju od nekoliko godina, ali bilo ih je već i u trajanju od svega nekoliko mjeseci. Pokušao sam naći stalan posao kao profesor, ali konkurencija je vrlo jaka i teško se prolazi. Ta nestabilnost i nesigurnost na duge staze je bila i glavna motivacija za promjenu posla, budući da sam na budućem radnom mjestu dobio ugovor na neodređeno, a ujedno i bolju plaću.

- Radno vrijeme je klizno. U biti, na sveučilištu i nema točno određenog radnog vremena, bitno je da se posao napravi. Ipak, obično sam tamo u neke normalne sate, između 9 i 17 sati. Na novom poslu bi to trebalo biti strože, ali još uvijek fleksibilno, uz mogućnost da jedan dan u tjednu radim kod kuće.

Zloglasna belgijska birokracija

- Belgijska država ima komplicirano unutarnje uređenje. Također, ovdašnja birokracija je poprilično ozloglašena kao jedna od najgnjavatorskijih u Europi. A tu svoju reputaciju često i opravdava, kao što sam i sam okusio kad su me prilikom traženja belgijskog državljanstva slali s jednog šaltera na drugi. Ipak, na kraju se sve napravi, obično kako treba. Tako i moje državljanstvo.

Puno studenata, festivala i piva

- Društveni život je vrlo dobar. Ima dosta događanja, a Leuven je dovoljno velik da može ponuditi gotovo sve, ali opet dovoljno mali da ostane vrlo pristupačan i simpatičan. U gradu živi uostalom približno isto toliko različitih nacionalnosti kao u Londonu ili New Yorku - koji su naravno neusporedivo veći. Leuven je izrazito studentski grad, sveučilište je najstarije (osnovano 1425.) i najveće u ovom dijelu Europe. Kad se to uzme u kombinaciji sa činjenicom da je grad sjedište najveće pivarske korporacije na svijetu, AB InBev, jasno je da se cijela ta situacija odražava na noćni život. Puno je kafića koji su otvoreni cijelu noć, a ljeti se cijela Belgija pretvara u pravi raj pop i rock festivala – gotovo svaki tjedan je negdje barem jedan. Ja izlazim dosta. Poznajem puno ljudi, volim ići na rock koncerte, u kafiće, na degustacije specijalnih piva i sportske događaje. Poglavito nogomet, veliki sam navijač lokalnog kluba OHL.

Eduard je prilično angažiram i u lokalnim udruženjima. - Bio sam 5 godina tajnik leuvenskog udruženja ljubitelja piva, neko vrijeme blagajnik mlade sekcije Kraljevskog Flamanskog Kemijskog Društva i član sam roditeljskog vijeća.

Život se u Belgiji brzo normalizirao

- Belgija je u medijima u zadnje vrijeme nažalost puno bila promatrana kroz crnu prizmu terorizma. Ono što se u Bruxellesu dogodilo 22. ožujka je nedvojbeno tragično i velika nesreća za zemlju i za ljude koje je pogodila. Ipak, općenito, život se brzo normalizirao i ide dalje. Moji prijatelji, moja obitelj i ja sigurno ne dozvoljavamo da bilo kakav strah ovlada našim životima - zaključuje Eduard.


NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?