PREPORUČUJEMO
FILIP ZUBČIĆFilip ima tri domovine, najviše nade polaže u Njemačku

16.01.2016. by Sandy Bralić

Filip Zubčić ima 26 godina i nekoliko domovina. Trenutno živi u Berlinu gdje radi za njemačku firmu Merkur, koja je u biti online casino, znači kladionica, casino, poker, sve što se igra. Njegov dalmatinski naglasak nagovještava nam da je rodom iz Zadra. Rođen je 1989, a samo se dvije godine kasnije, početkom rata, preselio s obitelji u Italiju gdje provodi većinu života.

Ekonomski migrant

- Otišao sam u Njemačku prije nešto više od dvije godine. U Berlinu sam od kraja rujna 2013. godine. Odlučio sam se na taj korak zbog posla. Dok su moji bili migranti zbog rata, ja spadam u ekonomske migrante. U Italiji sam se školovao od vrtića pa do fakulteta.

Od stranih jezika govori - hrvatski

- Gledam na talijanski kao svoj materinji jezik - dodaje.

Filip radi u Njemačkoj, ali za talijansko tržište, a to zaposljenje omogućio mu je upravo talijanski jezik koji govori možda i bolje od hrvatskog. - Ipak, kod kuće sa svojima pričam uvijek hrvatski.
 
U Hrvatskoj je sve rjeđe

- Ljetovao sam u Hrvatskoj kad sam bio mlađi, ali to je sad otežano zbog posla. No, moji održavaju veze s domovinom. Otac kao da i nije otišao iz Hrvatske. Njemu je Hrvatska na prvom mjestu, gleda hrvatsku televiziju i nije se pomaknuo. A to je i logično s obzirom na uvjete pod kojima je napustio domovinu. Majka se bolje uklopila u talijansko društvo. Te stvari ovise od osobe do osobe.

Berlin - sjecište multikulturalnosti

Njemački još nije naročito svladao, čini mu se dosta težak. - Glavni razlog zbog kojeg to još to nisam stigao, je činjenica da sam gotovo odmah počeo raditi. Došao sam u Njemačku 25. rujna, a počeo raditi već 1. studenog.

U Njemačku je, kaže, otišao jer je Njemačka simbol prosperiteta, mogućnosti.

- Odlučio sam se za Berlin jer je nainternacionalniji grad. Ne konkurira bogatstvom jednom Frankfurtu ili Münchenu, to su elitniji gradovi gdje su plaće veće. Ipak Berlin mi odgovara jer ima internacionalnu klimu koja pogoduje i kulturnoj i poslovnoj sferi života. Kolege su mi ne samo iz drugih njemačkih gradova već i Španjolske, Argentine, Italije, Engleske, Indije...

Italija mu, nažalost, nije ponudila nikakve poslovne mogućnosti.

La Dolce Vita

- Kako su moji oduvijek radili u turizmu, bilo je logično nastaviti svoj životni put u turističkom gradu. Majka je naišla jednom prilikom na reklamu za rodni grad Federica Fellinija. Rimini je tada bio, a i dalje je, jedno od glavnih turističkh središta u Italiji. U nadi da će rat vrlo brzo završiti, odlučili su otići odraditi jednu sezonu. Nisu ni slutili da će rat potrajati četiri, pet godina. Na kraju je ta jedna sezona postala La Dolce Vita.



- Nakon rata, konačno smo se vratili u Hrvatsku. Točnije, u Rijeku, gdje je otac proveo djetinjstvo. Imao sam tada osam godina. Roditelji se nisu financijki snašli pa smo ponovno - emigrirali.

Njegova obitelj još uvijek živi u Riminiju. - Roditelji su izgradili kuću u Opatiji, planiraju se vratiti ove godine u Hrvatsku i baviti se turizmom.

U Hrvatskoj je sramota raditi

- Kad pričam s mlađim generacijama i svojim kolegama iz Hrvatske, vidim da su preuzeli mentalitet naših očeva. Svima je san "dočepati se" neke stolice u nekoj državnoj firmi, stati na tome i ne raditi ništa. Toga nema u Europi. To ne postoji. Europljani znaju da se mora ulagati da bi nešto postiglo. Mi pak imamo devizu nagrnuti što više novaca u što kraćem vremenu.
 
Prokletstvo "obične" hrvatske obitelji

- Dolazim iz tipične radničke obitelji. Roditelji su mi, u hrvatskim terminima govoreći, "nitko i ništa". A bez poznanstva i inih kontakata, koje moja obitelj nema, sasvim sigurno ne bih u Hrvatskoj mogao ništa postići. Eventualo možda da sam neki "genijalac", ali, eto, genijalac nisam, a vidim da čak i oni odlaze. Pa se kasnije Hrvatska busa o prsa kako im je ona kolijevka.

Dvostruka nepripadnost


- Italija nije država kakve su Njemačka ili Nizozemska, gdje su migracijski procesi počeli puno ranije, već šezdesetih godina. U Italiji su migracije počele tek osamdesetih i doživjele bum devedestih godina. U osnovnoj školi bio sam jedini sa stranim prezimenom. Nisam se nikad osjećao izolirano, ali nedostajalo mi je što nemam blizu didu i babu, što ne mogu nedjeljom otići na obiteljski ručak. Dok sam radio kao srednjoškolac u restoranu vikendom, osjetio bih tugu gledajući sve te sretne obitelji okupljene oko istog stola. Zavidio sam im na tome. No taj se osjećaj izgubio kroz godine.

- Mislim da gotovo svi koji su odrasli u inozemstvu imaju neki problem s identitetom.  Da ste me pitali prije deset godina osjećam li se Hrvatom, rekao bih - da! Danas nisam ni Hrvat, a nisam ni Talijan.

Desetosatne kave u Europi su mit


- Ono što ne podnosim je ispijanje kava po deset sati. Svi se žale i kažu: "Ma tebi je lako, dobro je da si otišao. Ajde mi nađi posao pa ću i ja doći..." Ali ne razumiju da im nedostaju radne navike i progresivni mentalitet. Najtužnije je što to nemaju ni mladi ljudi. Hrvatska nije na nivou i ne može odgovoriti na europske zahtjeve.

Lupi petama i reci, evo, sva za Hrvatsku

- Kako se u mojoj obitelji svaki dan pratila Hrvatska televizija, imao sam prilike posvjedočiti kako se u Hrvatskoj svaki dan spominje rat. Ne prođe ni dan da se rat ne spomene. "Na današnji dan '91, na današnji dan '93..." Poštujem rat. I kapa do poda ljudima koji su ginuli. Svaka im čast. To je velika tragedija. I ne daj Bože više ikada. Ali, mi naprosto ne možemo to pustiti u prošlosti. Važno je ne zaboraviti nikad, no rat se ne može proživljavati nanovo svaki dan. Moramo se okrenuti budućnosti. Zapeli smo u vremenu.

Nova stranica života u Njemačkoj


- U Njemačkoj sam dobro integriran. Njemačka radi na integraciji imigranata, svakako puno više nego Italija. Ali, ipak ja nisam išao trbuhom za kruhom, već radi boljih prilika. Za razliku od svojih roditelja, ja mogu spakirati kofere i vratiti se.

- U Berlinu nije znanje jezika preduvjet za dobiti posao. Ipak, to nije slučaj u svim njemačkim gradovima. Kad se osvrnem oko sebe, čini mi se da je cijela Pula u Berlinu. Zaista nas je puno. Dobro snalaženje omogućuju nam talijanski i, naravno engleski. No, ako želimo napredovati u poslu, morat ćemo izvrsno savladati njemački! - zaključuje Filip.
 

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?