PREPORUČUJEMO
VATROSLAV PAULIĆNije bilo lako pasti na koljena i doći na drugi kraj svijeta, ali isplatilo se

20.05.2016. by Igor Gelenčir

Vatroslav Paulić je 33-godišnjak iz okolice Velike Gorice koji je zajedno sa svojom suprugom napustio Hrvatsku i započeo novi život u Novom Zelandu, gradu Aucklandu. Iako mu to nije bio plan, Novi Zeland mu je postao nova domovina. U Hrvatskoj je radio na nekim rukovodećim mjestima, čak se okušao i u poduzetničkim vodama, ali shvatio je da u našoj domovini to ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati, umjesto da se potiče poduzetništvo, politika koči poduzetnike na sve moguće načine. Kada mu je prekipjelo smislio je nekoliko planova za odlazak, na kraju nije ostvaren nijedan od ta tri plana, ali zato je četvrti.

Povezanost sa Zagrebom od rođenja


- Uvijek sam bio vezan za Zagreb, kako poslovno tako i društveno/kulturološki. Pa sam tako rođen u Zagrebu, u Zagrebu sam i svakodnevno radio, ali prebivalište mi je bilo u Novom Čiču, malom naselju u okolici Velike Gorice. Po struci sam ekonomist, završio srednju ekonomsku 2001. godine, a ekonomski fakultet studirao 3 godine, do početka Bologne, tada sam odustao od daljnjeg školovanja. U Hrvatskoj sam radio kao voditelj skladišta od 2002. i to 6 godina na terenu (po gradilištima), te 6 godina u centralnom skladištu u upravnoj zgradi na odjelu nabave, skladištenja i distribucije uredskog materijala i opreme. Ujedno sam uz ovaj posao dobio i posao voditelja arhive 2010. godine u istoj firmi. Što zbog recesije, što zbog zakonskih obaveza. Hrvatsku sam napustio 2014. godine, krajem studenog, kada sam dao otkaz u firmi, odradio otkazni rok te se zaputio u nepoznato.

Birokracija i korupcija ne daju disati

- Sama ideja o napuštanju Hrvatske se rodila još davne 2008. godine kada sam 4 godine bezuspješno pokušavao probiti ono što sam volio zvati poduzetničkom blokadom, raznim projektima i vlastitim firmama. Nažalost, ništa nije urodilo plodom. Poduzetničko tlo u Hrvatskoj je posuto birokratskim kamenjem te korupcijskim korovom i trnjem što rezultira nekvalitetnim urodom ako igrate po pravilima. Shvatio sam da, ukoliko želiš opstati u Hrvatskoj, najčešće moraš ići mimo zakona, namještanja javnih nabava ili niz dlaku političkim strankama ili individuama na položajima. Sve to me nagnalo na razmišljanje o napuštanju moje domovine. Što zbog osobnih razloga, što zbog neznanja prve ozbiljne korake u tom smjeru sam napravio tek 2012. godine kada sam aktivnije počeo tražiti način za dobivanje vize u nekoj od poželjnih destinacija. Plan A je bila Australija, plan B Kanada, plan C Irska, ova zadnja zbog toga što nije trebala viza za hrvatske državljane.

Konačna odluka na medenom mjesecu

- Krajem 2012. sam zajedno sa suprugom odlučio otići na medeni mjesec u Australiju, čisto da se uvjerim u sve priče o tome kako se tamo doista živi. Po prirodi sam nepovjerljiv te sam smatrao da Hrvati imaju najbolji i najkvalitetniji život na svijetu, a niti oprečne priče i sudbine koje su se pojavljivale u medijima nisu donosile više sigurnosti u moje mišljenje. Stoga smo se spakirali, uzeli novce koje smo dobili od svadbe te nešto ušteđevine i otišli na proputovanje kroz Australiju. Tek kada sam vidio kako život zapravo može izgledati donio sam konačnu odluku da se odselim iz Lijepe naše. U Australiji me se najviše dojmila uređenost društva, poštovanje koje imaju radnici bez obzira koju funkciju obnašali te pozitivna atmosfera na svakom koraku. Ljudi su u Australiji pozitivni na cesti, u dućanima, u prometu, u svojim domovima. Nešto što smo mi na Balkanu nažalost zaboravili. Ljudi su bezbrižni, neopterećeni glupostima i prošlošću. Osobno vjerujem, a sada sam se u to i uvjerio da je to uvelike zbog jake ekonomije, gdje ja, kao pojedinac ne brinem oko toga hoću li sutra imati čime platiti troškove života, staviti hranu na stol, imati posao. To ove ljude nije uopće bilo briga, a kamoli nekakvo breme prošlosti koje se stalno nadvija nad ljude i zaklanja sunce. U Australiji sam proveo 7 tjedana, pronašao tri potencijalna posla, ali sam (nažalost) odlučio završiti poslove kod kuće, te se vratio doma. Da sam se tada “bacio na glavu” te riskirao i prihvatio jednu od ponuda, vjerojatno bi danas moj život izgledao potpuno drugačije. Po povratku sam bio odlučniji nego ikada da želim seliti na Južnu polutku te sam tražio poslove preko interneskih oglasnika, kontakata ljudi koje sam upoznao na proputovanju ili društvenih mreža. Nažalost, ništa nije urodilo plodom. Poslao sam nekoliko tisuća e-mailova te sam dobio samo nekoliko pozitivnih odgovora te skype intervjua i to je bilo to. Tijekom dvije godine, koliko sam tražio posao za Australiju, imigracija je nekoliko puta pooštrila uvjete za dobivanje vize čineći to za mene gotovo nemogućom misijom.

Novi, četvrti plan za preseljenje

- Zbog svega toga odlučio sam se za zaobilazni put do Australije, takozvani plan A2. Plan je bio preko Novog Zelanda (u kojem se lakše dobivaju papiri za Hrvate) doći do Australije. Iako Hrvati mogu bez vize na tri mjeseca u Novi Zeland, nakon opširnog istraživanja odlučio sam da neću ništa prepustiti sudbini te sam upisao školu engleskog jezika u Aucklandu. S time sam dobio studentsku vizu na 4 mjeseca koja mi je automatski davala radnu vizu na pola radnog vremena (20 sati tjedno). Mislio sam da će to biti dosta za dokazati se u nekoj od firmi koja će mi onda dalje predati papire za radnu vizu. Nažalost, to se nije dogodilo, najviše zbog mog balkanskog “lako ćemo” stava. Da bih uopće imao pravo ostati u zemlji, a samim time i dalje raditi morao sam upisati daljnju školu te je izbor pao na Business Management. Škole su ovdje obvezne imigraciji podnositi izvještaj o mom posjećivanju predavanja (zato što sam imigrant), što znači - ako markiraš, bit ćeš deportiran. Druga stvar je bila ta da škola engleskog jezika koju sam upisao ima predavanja od 9 do 15 sati. Iako postoje škole u kojima su predavanja samo dva ili dva i pol dana u tjednu, kada sam upisivao školu nisam znao da postoji i ta opcija.



- Takav dnevni raspored ograničava traženje posla te ga čini gotovo nemogućim naći, barem kada pričamo o onim visoko plaćenim poslovima koji mogu donijeti papire za ostanak. Treća stvar, ovdje će se teško naći posao na crno, barem kada sletiš u zemlju gdje ne poznaješ nikoga, a ljudi se (gle čuda) drže zakona. To se upravo dogodilo meni, sletio sam u Novi Zeland bez da sam poznavao ijednog čovjeka ovdje. Sletio, potpuno sam, izašao iz zgrade aerodroma duboko udahnuo i krenuo u pustolovinu života. To je moj prvi pravi doticaj sa Novim Zelandom, miris oceana na aerodromu. Danas ga već jedva osjećam, ali taj dan i taj miris neću nikada zaboraviti. Ženi su zagubili papire u imigraciji, tako da je morala dva tjedna pomaknuti svoj let i doći kasnije. U tih dva tjedna ja sam se naprosto zaljubio u ovu zemlju. Kiwiji su još prijatniji, ljubazniji i pozitivniji od Australaca, priroda je nemjerljivo ljepša, klima je puno ugodnija te ne postoji nijedna kopnena životinja koja spada u, po ljude, opasne vrste. Nema zmija, vukova, divljih svinja, medvjeda, ničega, čak niti krpelja koji mogu prenijeti bolest, pa čak niti kopriva. Priroda je ovdje pitoma. Ova zemlja je gotovo savršena za obiteljski život. Ubrzo smo promijenili mišljenje te odlučili da će nam Novi Zeland biti krajnje odredište. Prvi posao sam našao za 48 sati. Bio je to posao u praonici automobila u rent-a-caru, međutim, budući da nisam imao novozelandsku vozačku dozvolu morao sam ju prvo prepisati sa internacionalne dozvole. To se odužilo mjesec dana, tako da sam nažalost taj posao morao propustiti. Drugi posao sam pronašao nakon nekoliko dana traženja. Bio je to posao berača jagoda, radio sam ga dva tjedna. Generalno, na Novom Zelandu se lako može naći posao ako imaš papire i spreman si raditi bilo što, osobito neki fizički posao. Problemi nastaju ako se traži neki bolje plaćen, visoko pozicioniran posao, a još k tome ako nemaš papire, to je tada gotovo nemoguća misija, ALI, ovo ali je ključno, Novi Zeland je zemlja mogućnosti. Ako se dokažeš vrlo brzo će ti se otvoriti mogućnost napredovanja. Treba onu prvu knedlu progutati, biti ustrajan i odlučan i nagrada će ovdje brzo doći.

Na početku nije bilo lako

- Da je lako, nije. Nije bilo lako spustiti se s vodećeg posla u Hrvatskoj, pasti na koljena i brati jagode u prašini. Nije bilo lako niti ostaviti sve svoje najmilije, gledati suze vlastite majke na podu zagrebačkog aerodroma. Nije bilo lako ostaviti sve što si u svojih 30 godina života stvarao i otići u zemlju u kojoj ne poznaješ doslovno nikoga, gdje ti nije poznato lice prodavačice na blagajni, u grad gdje ne znaš nijednu ulicu. Da ne pričam koliko sam se bespomoćno osjećao kada sam doznao da mi je baka preminula, da nisam bio tamo u njezinim posljednjim trenucima, da ne mogu na ikoji način pomoći obitelji, a toliko puta dobijem prigovor iz Lijepe naše: "lako je tebi". Ljudi koje sam ovdje upoznao kažu da je prva godina najteža, od prilagodbe preko poslova do društvenog života. Pogotovo u ekonomskom smislu. Češće će situacija ići u negativnom pravcu u prvoj godini, nego u pozitivnom, ali kada se to pregrmi, slijedi streloviti uzlet. Što se mog trenutnog posla tiče, a radi se opet o rent-a-car kompaniji, prezadovoljan sam njime. Odlična ekipa na poslu koja se trudi pokriti nedostatke ukoliko ih bude, posao odrađujemo zajednički i u slozi, odličan šef s kojim se sve da dogovoriti i koji je prije svega čovjek i prijatelj, a tek onda nadređeni i poslodavac. Radno vrijeme mi je od  7 do 17 sati i tako 4 dana u tjednu, te subotama po 5 sati. Četvrkom sam na predavanjima od 9 do 18 sati. Plaća se isplaćuje svaka dva tjedna i nekoliko je puta veća od one koju sam dobivao u Hrvatskoj mjesečno. Istina, nisu niti troškovi identični, ali mogu reći da ovdje kao student i podstanar bolje i kvalitetnije živim nego što sam u Hrvatskoj sa punom mojom i ženinom plaćom gdje sam bio "svoj na svome", tj. u vlastitom stanu. Mogu si priuštiti stvari koje sam u Lijepoj našoj morao uzimati na kredit od 12 do 24 rate, kao npr. televizor, mobitel itd. Ovdje sve to platim u gotovini bez imalo razmišljanja o tome hoću li imati za platiti stanarinu, za troškove života, napuniti automobil gorivom i sl. Dapače, ovdje vozim automobile o kojima sam u domovini mogao samo sanjati, velike potrošače nad kojima bi se svaki pošteni Hrvat zgrozio pri samoj pomisli na INA-u.



- Ovdje su generalno skupe kuće i stanarine. Prosječna vrijednost kuće u Aucklandu je trenutno oko 850 tisuća dolara što je mnogima nedostižna cifra te stoga unajmljuju. Vlasnici nerijetko, da bi smanjili troškove, uzimaju podstanare kojima iznajmljuju sobe. Na taj način se može postići da je trošak stanovanja gotovo zanemariv ili čak, oni poduzetniji mogu nešto i zaraditi, ali se mora biti spreman na suživot i to vrlo često s nepoznatim ljudima, ponekad i dijametralno suprotnih kultura i navika. Žena i ja smo smješteni u svoj "unit". Nešto poput malog jednosobnog stana s dnevnim boravkom i spavaćom sobom, tako da smo sami. U početku smo unajmljivali sobu u kući, prvih 5 mjeseci, te mogu reći da je to iskustvo koje me se nije baš dojmilo. Što se društvenog života tiče, mogu reći da su i moju ženu i mene ovdašnji Hrvati prihvatili zbilja kao svoje. Doista se osjećam kao da sam pronašao drugu obitelj ovdje u tuđini, a ti ljudi mi čine ovu tuđu zemlju puno toplijom. Možda i najviše na mojoj asimilaciji u društvu, ali i na Novi Zelenad općenito je imao moj prijatelj Tomislav koji mi je pomogao na toliko puno načina. Ima tu još puno imena, puno ljudi koji su pomogli i meni i suprugi.

- I za kraj, poručio bih onima koji odluče otići da dobro razmisle, naprave jako dobru pripremu za odlazak u vidu informacija, izračuna troškova i slično, te da se pripreme na strpljenje i puno, puno živaca. Prva godina je najteža.



NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?