Čak i da se želim vratiti, naše zdravstvo nema uvjete
PREPORUČUJEMO
ODINEJA ZORIĆ-MARIĆČak i da se želim vratiti, naše zdravstvo nema uvjete

26.05.2016. by Sandy Bralić

- Rođena sam u Labinu, ali smo se ubrzo preselili u Opatiju. I danas sam svaki drugi tjedan tamo jer mi je blizu - započinje svoju priču Odineja Zović-Marić (56) koja živi u Udinama u Italiji.

- U Italiju smo došli '97. Napravili smo zapravo grešku u životu u početku. Otišli smo iz Jugoslavije jer smo htjeli nešto više. Planirali smo otići na tri-četiri godine, taman dok ne zaradimo malo i uštedimo dovoljno da završimo kuću. I možda kupimo kamiončić i otvorimo neki svoj posao - prisjeća se.

"Već nakon 6 mjeseci znala sam jezik dovoljno za izboriti se s talijanskom birokrcijom"

- Zvali su nas prijatelji i krenuli smo "naslijepo", suprug, ja i naše dvoje djece. Sin je imao 8, a kći 4 godine. Otišli smo na Siciliju, no nismo je birali, nego nam je tamo posao bio zagarantiran i mogli smo dobiti papire. Međutim, kad smo stigli tamo, shvatili smo da obećano ne znači i ispunjeno - kaže nam Odineja za koju nije bilo posla, a za supruga tek upola od obećanog.

- On je soboslikar, no postavlja i podove te radi gotovo sve vezano za građevinu, a ja sam bila konobarica, no danas sam u mirovini. Talijanski prije dolaska nismo znali, a meni se nije niti sviđao - šali se naša sugovornica kojoj se danas i dok govori hrvatski osjeti onaj melodiozan talijanski naglasak.
 
- Djeca su išla u školu i savladala su jezik brže od nas. Nije ni nama dugo trebalo, već nakon šest mjeseci znala sam jezik dovoljno za izboriti se s talijanskom birokrcijom.

"Često sam dvojila hoću li kupiti lijek ili kruh"

Suprug je odmah po dolasku počeo raditi, ali prvih godinu i pol je bilo teško, dok se nismo snašli i promijenili grad. Ubrzo smo se preselili u Cefalù, gdje smo oboje počeli raditi i krenulo nam je super. No, nakon godinu dana ja sam se razbolila. Doslovno sve je krenulo naopako. Suprug je ostao bez posla, egzistencija nam je ovisila o poslovima par puta tjedno. Kad si bez posla, svi se troškovi povećavaju, pa tako i oni lijekova. Često sam dvojila hoću li kupiti lijek ili kruh. Ja sam dane provodila u bolnicama, davali su mi prognozu da ću živjeti još samo mjesec dana. Uslijedilo je puno operacija, dvije transplatacije srca, bubrega, operacije kukova - prisjeća se.
 
S talijanskim je zdravstvom, kaže, jako zadovoljna. - Ne mogu se, niti želim, žaliti na hrvatsko zdravstvo. Kako sam 12 godina bila na dijalizi, išla sam na njih i u Hrvatskoj kad sam bila na odmoru, i ne mogu se požaliti. Doduše, ja sam uvijek išla u privatne klinike tako da ne mogu dati neku stvarnu procjenu. Što se tiče konkretnih odlazaka u bolnicu, dobila sam dojam da na hitnoj prvo pitaju - "Imate li zdravstvenu?", pa tek onda "Što Vam je?".
 
Kuk koji su u Hrvatskoj htjeli operirati, u Italiji namjestili u dvije minute

- Kad su mi, pak, na Siciliji presadili srce, tek nakon tjedan dana pitao me doktor "Imate li Vi, Marić, knjižicu?", uz riječi: "Ako imate, neka je suprug donese, ako ne, nema veze, sredit ćemo nešto." S tim sam Vam rekla sve. Doktori su im vrlo humani i tretiraju bolesnika kao čovjeka, a ne kao broj, i naprave i više nego što je njihov posao.

- Kod nas su vrlo hladni prema pacijentima. Jednom prilikom su mi kod nas htjeli operirati kuk, no srećom, platili smo ambulantno vozilo i prevezli me do Udina, gdje su mi u dvije minute kuk namjestili. Bio je, naime, samo iščašen. Zbog toga za talijansko zdravstvo imam samo riječi hvale. Nekad mi se čini da me sam Bog poslao ovdje.

- Čak i to da je u Hrvatskoj zdravstvo besplatno čini mi se zabludom. U Italiji je ono besplatno, ne u Hrvatskoj. Imam zdravstvenu knjižicu, a moram platiti participaciju na sve, unatoč tome što sam 100-postotni invalid. Deset po deset kuna, skupi se. To je samo zavaravanje naroda.

Humanost na dnu "talijanske čizme"

- Talijani su jako topao narod. Po dolasku na Siciliju ugodno sam se iznenadila. Oni kad te uzmu za prijatelja, možeš zaista reći da imaš prijatelja. Kad su susjedi saznali da sam bolesna, odmah su došli, obavljali kupovinu za mene, nosili mi pune torbe za blagdane, molili za mene i skupljali novac kad je to bilo potrebno. A bilo je, jer je situacija bila teška. Takvu humanost nisam vidjela nigdje osim na Siciliji. Kad treba pomoći, svi se skupe. To su divni ljudi. Da je bilo više posla na Siciliji, ne bih nikad bila otišla.
 
U Hrvatskoj se osjeća dosta drugačije. - Ako si kupio novi auto, susjed gleda otkuda ti novci. Pozdravit će te ako se baš sudari s tobom. Ako si na pol metra, pokušat će okrenuti glavu. Toga na Siciliji nema. U Udinama smo već 20 godina i još uvijek smo u kontaktu s ljudima sa Sicilije.

Osam godina štedjeli za put kući

- S obzirom da sam bila bolesna, moj suprug niti je mogao ostaviti me samu na Siciliji da ode tražiti posao drugdje, niti je na Siciliji bilo dovoljno posla da riješimo sve probleme. Ja sam čak u invalidskim kolicima pronašla posao u tvornici. Muž bi me na leđima spustio po stepenicama, stvaio u auto i odvedo na posao da si zaradim barem za lijekove - sjeća se svojih ranih godina u Italiji Odineja.

Prvih osam godina nisu dolazili u Hrvatsku. - Nismo si mogli priuštiti put za naš četvoro te mjesec dana boravka tamo, a nismo htjeli nikome biti na teret. Prošlo je osam godina prije negoli smo uštedjeli. Ja sam se bila već pozdravila s Opatijom.
 
- Hvala Bogu, ja sam uspjela ozdraviti i počela voditi neki normalan život. Muž me pustio na Siciliji i krenuo na sjever u potrazi za poslom. Našao je posao u Bologni i zvao mene i djecu da mu se pridružimo. Rekla sam: "Ako već moram napustiti Siciliju, svoj dom, onda želim biti bliže granici. Trst ili Udine, na sat i pol vožnje, da se može za vikend doći u Hrvatsku.
 
"Ne mogu se vratiti, naše zdravstvo nema za mene uvjete"

Što se tiče povratka u Hrvatsku, Odineja nije naročito optimistična. - Imali smo lijepu namjeru, napravili smo i kuću tamo, no nema života u Hrvatskoj. Prvenstveno zbog zdravstva. Ne želim reći da hrvatsko zdravstvo ne valja, ima ono dobrih doktora i struktura. No, s bolesnikom kao što sam ja oni ne znaju što bi. Rekli su: "Čitali smo u knjigama, ali nismo nikad vidjeli takav slučaj." Ja spadam u medicinske fenomene. Sve i da se želim preseliti u Hrvatsku, naše zdravstvo nema za mene uvjete.

Najprljaviji poslovi, tri posla paralelno, posao na crno...

U Italiji je dobila invalidsku mirovinu, a suprug još radi. - U Udinama je otvorio privatnu firmu koju je lani zatvorio jer se više nije mogao nositi s porezima. To je strašno. Moraš raditi subotom i nedjeljom te 14 sati svaki dan samo da bi isplatio državu. Kći nam živi pored Udina, a sin radi i živi u Londonu.

- Naša sigurnost ipak je ovdje. Divno je otići u Hrvatsku na mjesec dana i vratiti se kući. Lijepo je sada živjeti kad smo si stvorili neku sigurnost i možemo biti gdje želimo, kad želimo. Ali, doći do te sigurnosti bilo je teško. Bilo je tu najprljavijih poslova, tri posla paralelno, posla na crno. Ali, mora se raditi, raditi i raditi, nitko ništa neće pokloniti - zaključuje naša sugovornica.
 

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?