UK - zemlja koja ne poznaje šalterušu i FT1P
PREPORUČUJEMO
BOŽIDAR DAVOSIRUK - zemlja koja ne poznaje šalterušu i FT1P

10.06.2016. by Igor Gelenčir

- Hi, my name is Brian.
Nije, moje pravo ime je Božidar Davosir i 36-godišnjak sam. Gimnazijalac - pametnome dosta. Porijeklom sam iz Siska, sivog i uspavanog grada na tri rijeke, grada koji na svojim temeljima stoji već više od dva tisućljeća, grada predziđa kršćanstva, grada industrije i napretka. Grada koji je hrvatska politika i njena sestra, birokracija, uništila i zaboravila. Pogasila svaki plamen koji je gorio u pećima ponosne Željezare, utrnula naftne vodove koji su tekli velikom INA-om i tako malo-pomalo, ugasila i nadu i volju za životom nekada ponosnih Siščana. Na poslijeratnim stranačkim mitinzima obećavali su med i mlijeko, a na stražnja vrata su uveli KORUPCIJU i NEPOTIZAM, koji su u svom nesvetom braku dobili kćer - APATIJU.
Meni se ta djevojka nikada nije sviđala, a roditelje joj organski nisam mogao podnijeti, ali eto, takva je okrutna hrvatska zbilja.

Potraga za boljim životom

Priča moje male obitelji, kako se volimo nazivati, počinje 2009. godine, odlaskom iz Siska u potrazi za zajedničkim i boljim životom u... sezonskom radu na moru. Točnije otoku Krku i njegovoj prekrasnoj, plavim zastavama okićenoj, danas legionarskoj, Baški. Tamo smo radeći svaki dan narednih pet mjeseci spoznali zbilju Hrvatske - premijer je preko noći dao ostavku, pokušao pobjeći u Austriju i završio u zatvoru. Svi su krali, ali ne zna se tko je kome davao novce. Pojeo vuk magare. Tko iza pika, triput žmiri.

Neki ljudi su se tada pridigli iz svojih vintage 80`s sofa i kutnih garnitura, u čudu prekrižili po grudima i zavapili: "Pa zar smo se zbog toga borili?"

- FFW iliti vozi, Miško! 2013. je i čaša gorčine se prelijeva.
 
Rodila nam se prekrasna kćer (2012. godine, znam, nisam zaboravio). Supruga se nikako ne može maknuti s posla kod privatnika u staračkom domu gdje radi kao medicinska sestra, kuharica, čistačica i vratarica za 3000 kuna, u svoju struku medicinske sestre u bolnicu, a meni se na poslu kao recepcionera u hotelu, isto mijenja situacija.

- Prva pomisao je bila Kanada te sam se jednog dana s dvojicom prijatelja i uputio u vrli beli Zagreb grad do njihovog veleposlanstva, no Kanađani imaju preregulirane uvjete za imigraciju, tako da smo im samo spomenuli grtalicu i vratili se doma. No, onda se dogodilo ono što vas stavi u poziciju da se zapitate. Vraćavši se kući iz grada, iz čiste objesti sam sjeo na klupicu u parku i odlučio "ubiti" pola sata jer mi parkirna karta nije još istekla.

E, ne dam im pola moga preplaćenog sata! U tom trenutku nailazi poznanik, za kojega tek tada shvaćam da ga nisam poduže susreo, i tako, on u Londonu, radi na održavanju - rekli bismo - domar. Ček, ček, gdje?! Pa u okolici Londo...kako ja mogu tamo? Ostalo je povijest.

U biti, nije. Ostalo je mail, telefonski razgovor i kredit u banci. I spoznaja da idete prati guzice starcima u zapećak Otoka - Cornwall.



Najteže je otići i ostaviti obitelj kod kuće

- Odlazak je bio najteži. Ne toliko zbog odlaska iz domovine - ionako nas je počela tretirati kao trinaesto prase, već što sam dogovorno sa suprugom, otišao prvo sam. Bez nje i bez ljubavi moga života - moje dvogodišnje kćeri.

Po slijetanju na London Gatwick jednostavno zaboravite sve. Sve oko vas vrvi ljudima i... živo je. Drugačije je. Živo je. Svi ti ljudi, religije, kulture, jezici. Osjetite olakšanje i grozu. Kao kada vam prvi puta uvale Bronhi bombon. A onda šok. Cijena karte vlakom do St. Austella u Cornwallu iznosi oko 110 funti i putovanje traje beskonačno. Vlak ide tek ujutro, a vi ste ponijeli zadnjih 300 funti i morate provesti dobar dio večeri i noć na aerodromu/kolodvoru. Ali, tu počinjete isto tako i spoznavati UK kao kolonizatora o kojemu ste do sada samo čitali u knjigama iz povijesti.

Naime, kako večer prolazi i kako ljudi oko vas jure sa svojim koferima i torbama, shvatite da Englez ne pere podove i prozore. Englez ne prazni kante za smeće. Englez baš i ne prodaje karte. Englez ne radi u održavanju. Englez je otišao kući oko 18h. Tu su zato crnci i istočnjaci, te azijati uglavnom indijskog potkontinenta. Ipak Šiva ima šest ruku.



Kako smo zaključili, moj prvi posao je bio posao njegovatelja u lancu staračkih domova. Radilo se puno, gotovo 280 sati mjesečno (jedan mjesec sam dogurao i do okruglih 300!!) u smjenama po 12 sati i kao bank staff, smjene su mi uglavnom bile definirane po par dana unaprijed, tako da se i nije baš otvaralo puno prostora za izlaske i izlete.

Tjedna/mjesečna kupovina namirnica i pokoja šetnja gradskim centrom (red veličine 20.000 duša), ali zarađivalo se dovoljno za slati doma supruzi za kredite i raznorazne ovrhe, koje su nicale kao gljive poslije kiše i normalan život. Nikako normalan, ali bezbrižniji od onoga koji sam ostavio preko Kanala.

Život kod vlasnice sa sustanarima


- Živio sam u kući vlasnice domova dijeleći sobu sa sugrađaninom i prijateljem iz Siska, ali i sa još dvije Španjolke i četiri osobe rumunjskog porijekla. I vrlo kratko još jednim Hrvatom, koji je uslijed "nesporazuma oko nehotičnog udaranja korisnika doma" suspendiran. Još mi je dužan 40 funti. Prethodili su mjeseci takvog rada. Buđenje za smjenu i lijeganje pred istu. Putovanje vlakom do drugog ili trećeg doma, autobusom sat vremena u drugi grad i tako... dok nam menadžer nije dao otkaz i ostavio nas na milost i nemilost potpuno organizacijski nesposobne vlasnice i tužnog saznanja da je nešto trulo, a nije gangrenozno stopalo iz sobe 24.



- Početkom 2015. supruga se javlja na oglas o zaposlenju kao medicinska sestra u UK, okolica Londona, točnije mjesto Stevenage. Slijedi nova prilika i rješavanje njene papirologije za registraciju u NMC (komora sestara). Naša Hrvatska se i tu potrudila pomoći svojim građanima (iako se osobno od prvog koraka na tlo Kraljevine smatram njenim građaninom) te je svim silama birokraciji naredila da se svim zdravstvenim djelatnicima negira njihovo pravo i onemogući pošto-poto zaposlenje igdje u svijetu, iako ih ista ta država ne treba i ne želi zaposliti. Logično, zar ne?

Prije preseljenja, trebalo je riješiti situaciju u Cornwallu, a ona je bila opet specifična, jer shvatiš da u biti u agenciji preko koje smo radili i jesi i nisi prijavljen i da ako odeš, postoji velika mogućnost da ne dobiješ zadnju isplatu. Poznato? Ipak nisu hrvatski poslodavci toliki ološ kakvima ih prikazujemo. Ah da! Jesam li spomenuo da idete preko hrvatsko-engleske agencije?

Dolazi supruga i sve kreće u pozitivnom smjeru

U svibnju 2015.godine supruga je došla u UK, dobila zaposlenje u bolnici, mjesec dana kasnije odlazim u Hrvatsku po kćer i naša engleska avantura počinje. Trenutno dakle, živimo u Stevenageu, gradu satelitu velikog Londona. Gradu koji se razvio 70-ih godina prošloga stoljeća i gradu koji ne nudi previše noćnoga života i raznih avavntura, ali gradu koji lagano raste (broji preko 100.000 stanovnika), ima razvijenu industriju, a ponajviše se, kao i većina okolnih gradova, diče parkovima, ali i - razvijenim sustavom biciklističkih staza. Naime, u Stevenageu, osim strogog centra, jedan biciklist gotovo nikada ne iskusi blizinu automobilskog prometa, a sve staze su od ceste odvojene zelenim pojasom i povezane pothodnicima/tunelima ispod kružnih tokova. Jesam li spomenuo kružne tokove? I kako svi voze krivom stranom? Mala napomena - povijesno gledano, velika većina svijeta u biti vozi krivom stranom ceste. Neki iz inata, a neki radi geografskog položaja, ali istina je da se smjer vožnje definirao u Engleskoj. Za sve ostalo, tu je London na svega pola sata vlakom. Ali pola sata. Ne 45 minuta ili sat uz dodatnih 10-tak minuta kašnjenja u dolasku. I kartom za vlak ujedno imate plaćeno i korištenje autobusa (famoznih crvenih doubledeckera) i U-tubea iliti podzemne željeznice (koja je baš cool stvar).



Standard Engleza se ne može usporediti s našim

- Standard prosječnog radno sposobnog Engleza je nemjerljiv s hrvatskim. Činjenica jest da im je standard, ekonomski gledano, napuhan, ali s dvije normalne plaće ovdje živite bez problema. Najskuplja stavka jest stanarina i council tax (mi bismo rekli gradski porez i razni prirezi, te onda pokoji dodatak za razvoj plus varijabilna stavka za održavanje te fiksni dio za slivne vode i odvoz smeća). Moja situacija se razvijala nadalje drugačijim tijekom. Nakon što je supruga počela raditi i dobila ljubičastu vizu, ja sam pokrenuo postupak dobivanja plave vize, kao supružnik, i time neograničeno pravo življenja i rada u UK. Nakon toga smo oboje dobili NIN broj - porezni broj i sve mogućnosti su se otvorile. Prateći jedino što sam do tada radio u UK, našao sam posao preko jedne agencije za njegovatelje i počeo raditi za grupaciju koja se bavi uzdržavanjem i pomoći u životu autističnih mladih ljudi. Nakon nekoliko dana prišao mi je menadžer i rekao kako moram ostati raditi za njih i idući dan sam imao intervju i posao!

Pravi posao. Ne preko agencije, već posao s godišnjim, normalnom satnicom, zdravstvenim - ali bez plaćenog bolovanja. Zapad i kapitalizam. Nije problem platiti ako radiš. Pa i prekovremene. I cijeniti tvoj trud. I omogućiti ti napredovanje, kako osobno, tako i u kompaniji, ali kada ne radiš.... uskače država sa 78 funti tjedno. I zubar nije pokriven zdravstvenim. Sada kužim one spike oko dental u "američanskim" filmovima i serijama.

- Radni tjedan je fleksibilan (40 radnih sati), utoliko što se gotovo uvijek (naravno da postoje i iznimne situacije) možete dogovoriti s menadžerom oko potreba vaših radnih smjena. Tako recimo, moja supruga i ja radimo jedno oko smjena drugoga, što će reći - kada jedan radi, drugi ne radi i tako se izmjenjujemo uglavnom 6 dana u tjednu. A dogodi se i dan kada smo zajedno doma - to kažem zato jer trenutno hvatamo svaku mogućnost dodatnih smjena.

Svaki početak je težak, pogotovo kada vučeš repove iz domovine. Ali i to će s vremenom biti riješeno.

Kći se snašla odlično. Sa svoje nepune tri godine, nije u potpunosti savladala niti hrvatski, tako da joj je prelazak na engleski bio doslovno prirodan proces učenja jezika. Osim toga, djeca su male spužve.

Od veljače 2016. krenula je u vrtić jer smo ispočetka imali problema oko shvaćanja cijelog postupka. Tada shvatite koliko čovjek živeći negdje uzima zdravo za gotovo stvari i situacije oko sebe i uopće ne razmišlja kako to sve uopće funcionira. Tako smo i mi imali problema jer koga god pitate, nitko vam ne zna točno reći. Stekne se dojam da vam ljudi ne žele pomoći, a u biti niti sami ne znaju kako. A ni vi. Uglavnom, situacija riješena, kćer nije ništa izgubila u obrazovanju, a ja sam se ipak malo izguštao provodeći dane s njom nakon tolikog vremena razdvojenosti.

Kreće novi i bolji život za ovu obitelj

- Naš život tek sada kreće, iako sam ja uvijek oprezan, uzlaznom putanjom.

Sretni smo i zajedno smo. Imamo svoju kućicu, radimo i malo pomalo rješavamo zaostatke. Svaki mjesec se nečim počastimo, pa makar malom sitnicom, ali onda shvatimo koliko i to malo, u Hrvatskoj nam je bila nekada i višemjesečna kalkulacija i odricanje. Napokon ne razmišljam kako dolazi kraj mjeseca i koliko nam je ostalo do iduće plaće jer su krediti, računi, ovrhe i dugovi već sve pojeli. Napokon mogu u restoran/pub. Napokon sam vidio Big Ben - izbliza. Napokon sam si počeo stvarati kolekciju ploča. Male stvari za male ljude. Ali sretne ljude. A gdje je u svemu tome šalteruša i FT1P (za one koji ne znaju FT1P jest "fali ti 1 papir"), pitate se?

U Hrvatskoj, mrzi vas i život. Boli je kičma i upravo ima valunge.

A možda i kupuje grincajg na placu, dok vi čekate rodni list - zaključuje u svom stilu Božidar.
 

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?