PREPORUČUJEMO
ANICA FILAKOVIĆU Santovu žive Srbi i Hrvati, ali nitko nikome nije uputio ružnu riječ

24.06.2016. by Sandy Bralić

Anica Filaković nije se donedavno zvala tako. - Tek nedavno su mi dozvolili svoje ime pisati na hrvatskom jeziku. Morala sam platiti Mađarskoj i da mogu kćeri dati ime koje želim. Čak i tada morala se pisati: Sznezsana. Uvijek nas je boljela ta politika. Ali, držimo se - kaže nam ova 63-dišnjakinja rođena u Mađarskoj, u hrvatskoj obitelji.
 
- Rođena sam u Santovu (Hercegszanto), na jugu Mađarske. Preci moje majke i mog oca porijeklom su iz Dalmacije, majka mi se preziva Jelić, baka Madić, a na ovo područje stigli su moje prabake i pradjedovi. Ja sam prva u obitelji koja se udala za Mađara - kaže nam kroz smijeh.

Ranije se to, kaže, nije dozvoljavalo. - Hrvatica se ženila za Hrvata, Mađarica za Mađara, Srpkinja za Srbina. Moje genearacija bila je prva koja se o tu normu oglušila. Prije se vrlo kruto pazilo na to. 

Hrvati poticani da postanu pravoslavci

- U obitelji smo oduvijek govorili hrvatskim jezikom. Mi kažemo da govorimo santovačkim, šokačkim. Pričamo ikavicom. U Santovu ima puno naših ljudi, to je bilo šokačko selo. Kasnije su naselili Mađare i Srbe, u početku ih je bilo vrlo malo dok nisu Hrvati počeli mijenjati vjeru pod pritiskom, kada su im davane apanaže prilikom prelaska na pravoslavlje. Dok moja obitelj nije prešla na pravoslavlje, ima u široj obitelji onih koji jesu. Moj otac ostao je Šokac, Hrvat, no neki iz obitelji su se preispovijedili. Zašto je država to poticala ne znamo, nije baš razjašnjeno - objašnjava nam Anica.

U Hrvatskoj više nema obitelji, osim sestrične po ocu. - Cijela moja obitelj je ovdje, ali unatoč tomu mi se jako ponosimo svojim korijenima. Sin, kao i ja, ima dvojno državljanstvo. Moja djeca kao i unuci govore hrvatski jezik te posjećuju svoju domovinu svake godine. Volim Hrvatsku, ona mi je sve.
 
Zbog politike, mnogi su ostali odsječeni od svojih obitelji

Puno ljudi je, prisjeća se Anica, imalo nesretne sudbine uslijed politike između tadašnje Jugoslavije i Mađarske. - Sestra moje majke bila je udana u Bački Breg i kad su zatvorili granice, više se nije mogla vratiti u Santovo. Moja baka je, pak, ostala u Santovu. Mnogi su ostali "odsječeni" od druge strane sela i nisu se vidjeli dugi niz godina.

- Ovdje u Santovu imamo našu hrvatsku grupu. Zanimljivo je što, iako je stanovništvo ovdje miješano, odnosno ima i Srba i Hrvata, nikada nitko nije nikome ni riječ ružnu uputio. Zajedno smo se družili i imali zajedničku "pismu". Kad je Mađarska konačno odvojila hrvatsku i srpsku školu, tek tada smo shvatili da su neki od nas Srbi, ranije nismo razdvajali tko je tko - prisjeća se.

Mađarska škola zatvorena, Mađari idu u hrvatsku školu

- U Santovu postoji naša osnovna škola, no mađarska se pred dvije godine zatvorila. Naime, toliko je malo mađarske djece, da nije za njom bilo potrebe te oni idu u školu s našom djecom, govore i pjevaju hrvatski. U Budimpešti imamo i jaslice te gimnaziju na našem jeziku - saznajemo.

- Ja sam završila hrvatsku osnovnu te mađarsku gimnaziju, a nakon toga sam išla za modnu kreatoricu. Imala sam svoj butik za modne kreacije i modne revije, šivala sam dok nisu došli Kinezi i nova konfekcijska politika. Tada sam zatvorila firmu i došla u Francusku. Pored toga sam radila i 13 godina za jednu splitsku firmu koja je poslovala u Mađarskoj.
 
U Francusku otišla kao turistkinja, ali ostala radi posla

- U Francusku sam došla prvo kao turistkinja kod prijateljice u posjet, no ukazao mi se posao i ostala sam do danas. Suprug je u mirovini, ostao je kod kuće, Francuska mu se nije svidjela. Ja sam na mađarskoj ambasadi radila sve do siječnja ove godine, no sad sam već u godinama, ne mogu više raditi noću i toliko naporno. Uskoro, nadam se, otvaram jednu malu slastičarnicu u centru Pariza gdje bi se služile mađarske slastice - kaže nam Anica objašnjavajući kako je puno teže biti poduzetnik ako ste stranac.

Više se ne želi vratiti zbog mora, već zbog jezika

O povratku u Hrvatsku također je, kaže, razmišljala. - Više puta, čak. Kad si mlad, ideš na more, prijateljima, no kako stariš samo želiš ići tamo gdje je tvoj jezik, gdje želiš živjeti. Više ne zbog mora. Mora ima i u Francuskoj. Ali, ovo je moje. Kad zasvira naše, srce mi zadrhti. Ovdje mi mogu svirati sve francuske violine, radije čujem naš jezik na ulicama Pariza. Iako sam rođena u Mađarskoj, moje je korijenje u Hrvatskoj i to se ne može iščupati.

- Teško mi je zato kad dođem u Hrvatsku, a kažu mi: "O, evo Mađarice!", a kad se vratim u Mađarsku kažu: "O, evo Hrvatice!". Ja sam Šokica. Teško je to. Od malih nogu te uče "Ti si Šokica i to čuvaj. Mi smo Hrvati i šokačke igra plešemo" - ustrajna je tako Anica u svom naslijeđu. 


NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?