PREPORUČUJEMO
ZLATKO JAMBREŠIĆKad se vratio u domovinu, shvatio da ona nije onakva kakvu je sanjao

09.07.2016. by Sandy Bralić

Većina emigranata cijeli život uzdiše za domovinom, no malo njih se zaista njoj i vrati. Jedan od njih je Zlatko Jambrešić, povratnik iz Švicarske. Ali, nažalost, Hrvatska kojoj se vratio nije bila ona koju je ostavio...

- Povratak u Hrvatsku 2008. godine, za mene je bila i radost i šok. Radost što sam se vratio u domovinu koju toliko volim, svim ljepotama naših krajeva, o kojima sam pričao svojim švicarskim prijateljima koji su je rado posjećivali. Jer naša domovina ima takve ljepote kakve krase malo koju drugu zemlju - ponosno nam kaže Zlatko.

- Šok je bila, ali i ostala, naša birokracija, koja je toliko iskomplicirana i nepotrebna za tehnološko doba današnjice. Ali ne samo to. Najviše me revoltira ovo što se događalo zadnjih 20 godina. Ne mogu vjerovati da se jednu bogatu državu tako brzo svelo na ruinu u kojoj više nema posla, koju mladi napuštaju, koja je rasprodana i u dugovima koje će vraćati nekoliko narednih generacija, i to samo radi koristi par stotina ljudi koju su postali tajkuni "preko noći". Korupcija je na svim nivoima uprave, naprosto ne mogu da vjerovati da je narod to dozvolio! - ogorčen je naš sugovornik.
 
Država im otela imovinu - nije se smjelo toliko imati

Zlatko danas živi u Jastrebarskom, oženjen je i u invalidskoj mirovini zbog ozljede. - U Švicarsku sam došao 1969. godine, još kao dijete, kad su mene i brata onamo "povukli" naši roditelji. Tamo sam završio zanat i školu za automehaničara, ali nakon školovanja i zanata, prebacio sam se na trgovinu.

- Razlog odlaska iz domovine je taj što su moji roditelji, nakon prvog povratka u bivšu državu iz Njemačke 1968. godine, u tadašnjem komunističkom sistemu izgubili sve što su u njemačkoj zaradili. Kuću, restoran i kamione... Naprosto, nije se smjelo toliko imati.

- Zato su 1969. otišli za Švicarsku te nakon par mjeseci uzeli i brata i mene k sebi. Bio je to težak osjećaj, nismo nikoga poznavali. Ali, srećom, bili smo tada još djeca pa smo se relativno brzo i lako prilagodili tom novom "svijetu" i u njega se uklopili - prisjeća se Zlatko.

Poslodavci poticali radnike na školovanje i napredak


Jezik su brzo savladali i završili školu. - Sredinom 70-ih u Švicarskoj, ako ste imali volje za rad i učenje nečeg novog, lako se dolazilo do radnih mjesta. Čak su vas i poslodavci, ako su vidjeli da ste vrijedni i želite raditi, nagovarali na daljnje školovanje, seminare i tečajeve, kako biste dobili što bolje radno mjesto.
 
- Osobno sam želio uvijek nešto novo, tako da sam često mijenjao radna mjesta radi veće plaće ili bih, pak, imao svoj privatan posao, kao što je benzinska pumpa u najmu, firmu za čiščenje zgrada, stanova, malu suvenirnicu... U vrijeme kad sam bio samo sebi poslodavac, radio bih od od 5 sati ujutro do 10 sati uvečer, nekada i po nekoliko mjeseci bez i jednog slobodnog dana. Bio sam mlad i tražio sam brzu zaradu te bih, čim sam nešto više uštedio, napuštao stari posao i počeo putovati. Kad više nije ništa ostalo, počinjao sam ponovno raditi. Ta dobra vremena trajala su skoro do kraja 80-ih - kaže nam.

Švicarska zatvorila granice za gastarbajtere

- Dolaskom sve više stranaca u Švicarsku, bivalo je i sve manje radnih mjesta. Srećom i poznavanjem jezika, uvijek sam se snalazio za dobivanje posla. Sve redom u domeni trgovine dok mi je zadnje radno mjesto bilo u špediciji na pripremi carinskih papira za izvoz i uvoz jedne poznate firme. Naši ljudi su uvijek bili cijenjeni kao radnici, no većina iz te prve generacije je, nažalost, radila one poslove koje su naučili u domovini sa slabim poznavanjem jezika. Tak se druga generacija počela zaista integrirati, jezikom i kulturom počela prilagođavati život u Švicarskoj. Često razmišljam kako bi izgledao moj život da nisam nikada napustio Hrvatsku. Vjerujem da bih živio kao i ovdje te mogu biti samo zahvalan Švicarskoj koja je tih godina rado primala gastarbajtere, što na veliku žalost neših ljudi više nije slučaj - zaključuje Zlatko.
                  
"Ne pretvarajte eure u kune, stvarnost je drugačija"                                      

Naš sugovornik razmišljao je, kaže, puno i o mladim ljudima u Hrvatskoj kojima predlaže da ostanu u domovini. - Imaju pamet, na njima ostaje da stvore stanje u kojem žele živjeti, jedino oni ga mogu promijeniti, ako stvarno žele. Neka ne odlaze jer tako ostavljaju svoje voljene i prijatelje, a vidjet će da ni u drugim država ne teče više med i mlijeko. Troškovi su veliki. Mnogi čak neće imati ni dovoljno novaca da posjete svoje roditelje. Vjerujte, mi koji smo bili vani znamo to jako dobro! Ne pretvarajte euro ili neku drugu valutu u kunu, jer tada izgleda mnogo, već se raspitajte prije negoli odlučite otići koliko koštaju stan i dodatni troškovi. Tada razliku vjerojatno nećete naći, osim one koju sam već spomenuo, patit će za svojim obitelji i prijateljima. Mladi imaju budućnost u ovoj državi ako se samo za nju izbore i ustraju u tome. Ne napuštajte svoju Slavoniju, svoje more, svoje lijepe krajolike i svoje dobre ljude, jer takvu toplinu oko srca nećete nigdje moći naći - poručuje Zlatko. 


NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?