PREPORUČUJEMO
MIRELA RADOVANOVIĆŽivot u Americi - kako do zelene karte, diplome, posla i kredita

24.08.2016. by Igor Gelenčir

"Ovdje je životni tempo puno brži. Na početku mi je to bilo super i zanimljivo, no sada mi nedostaje naš, hrvatski stil. Ljudi su drugačiji i način na koji se ovdje druže jedni s drugima, komunikacija, odnosi... Puno je drugačije nego kod nas. Otići na kavu njima ovdje znači otići u Starbucks ili Dunkin Donuts i uzeti kavu “to go”. Kad sam jednom prilikom pričala kako to kod nas izgleda otići na kavu, imala sam osjećaj da je to njima tu nepojmljivo", prepričava nam Mirela Radovanović, 34-godišnja Vukovarka koja od 2007. godine živi u američkoj saveznoj državi New Jersey.

- Međuljudski odnosi su isto nešto što mi još uvijek nekada nema smisla. Evo, kod mene na poslu, netko novi počne raditi i za dva dana ta osoba zove neku drugu osobu svojim najboljim prijateljem. A znaju se dva dana i u ta dva dana su skupa radili po 6 sati na dan. Takve neke stvari mi jednostavno nemaju smisla - dodaje.

Mirela živi u gradiću Galloway, udaljenom 20-ak minuta od Atlantic Cityja koji nazivaju Las Vegasom istočne obale, oko 45 minuta od Philadelphije i oko 2 sata od New Yorka.

- Sviđa mi se što su su mi ovi veći gradovi relativno blizu pa mogu otići kad poželim, a opet ne toliko blizu pa nisam u prometnom kaosu koji ih obično okružuje. Četiri puta sam bila u New Yorku i svaki put sam nešto drugo posjetila i vidjela. Uskoro planiram i peti posjet. Washington DC također nije jako daleko, možda tri sata vožnje, tamo sam bila jednom i svakako bih se htjela vratiti i posjetiti mnogobrojne muzeje i znamenitosti. Jako volim povijest i učiti o povijesti, a DC je odličan za takvo nešto. Nedavno sam bila u Gettysburgu, malom gradu u Pennsilvaniji, koji je najpoznatiji po znamenitoj trodnevnoj bitci u Američkom građanskom ratu i poznatom govoru Abrahama Lincolna.

Muke i procedure za dobivanje zelene karte

- Diplomirala sam na Sveučilištu u Splitu (fizikalnu terapiju) i još uvijek ne radim u struci. Postupak prebacivanja diplome sam počela nakon što sam dobila zelenu kartu. Taj proces je trajao skoro godinu i pol. Moj suprug ima državljanstvo i na osnovu toga sam ja tražila zelenu kartu. Treba ispuniti jako puno formulara, obaviti liječnički pregled, testiranja za cjepiva, sve poslati, platiti sve pristrojbe (koliko me pamćenje služi sveukupno je bilo oko 2.000 dolara), i onda slijedi čekanje. Nakon mjesec i pol dana su me zvali da dođem dati otiske i da me fotografiraju, a zatim slijedi FBI provjera. Jesi li na njihovoj "Wanted listi", imaš li kriminalni dosje i takve stvari. Nakon toga opet slijedi čekanje. Nekoliko puta su mi vraćali nekakve papire da ih dopunim s više informacija. Opet slijedi čekanje, dok nisam dobila datum i vrijeme za intervju. Suprug i ja smo išli zajedno budući da sam na osnovu braka i tražila Green kartu. Ponijeli smo vjenčani list, rodne listove, dokaz da imamo zajednički bankovni račun, zajedničku kredit karticu i hrpu fotografija iz vremena kad smo počeli izlaziti, preko zaruka i vjenčanja. Oboje smo bili ispitani i na kraju razgovora mi je rečeno da dobivam zelenu kartu i da za tri godine mogu tražiti državljanstvo.

- Usporedbe radi, moja prijateljica je dobila zelenu kartu na dvije godine i onda je opet morala ići kroz proces prijavljivanja. Kasnije sam saznala, budući da smo ja i suprug tada već bili vjenčani skoro dvije godine, ja nisam dobila privremenu green kartu kao moja prijateljica. U njezinoj situaciji su htjeli biti sigurni da je to stvarno pravi brak, a ne brak za papire.



- Nakon što sam dobila sve potrebne dokumente, poslala sam svoju diplomu na “provjeru”. Prvo sam se obratila Državnom uredu države New Jersey da saznam kakav je postupak. Oni su mi poslali paket sa svim uputama. Dali su mi listu agencija koje se bave prebacivanjem medicinskih diploma i s kojima oni rade. Ja sam kontaktirala jednu od agencija, platila opet sve što je trebalo i poslala kopiju diplome na hrvatskom i engleskom. Uz to sam poslala prijepis ocjena i opis predmeta na hrvatskom koji je bio u zapečaćenoj omotnici s pečatom fakulteta i isto tako englesku verziju koju mi je preveo sudski tumač, također u zapečaćenoj omotnici. Nakon mjesec dana sam dobila e-mail da moji dokumenti moraju biti poslani s fakulteta u agenciju i da oni ne mogu garantirati da sam im ja poslala ispravne dokumente. Nakon toga sam kontaktirala roditelje koji su mi dosta pomogli i čak otišli za Split u referadu tražiti potrebne dokumente i mole fakultet da to pošalje za Ameriku. Sve naravno na hrvatskom i engleskom. Nakon još nekoliko mjeseci, dobila sam rješenje da mi nedostaje generalnih bodova. Oni, naime, zahtijevaju 60 generalnih i 90 profesionalnih bodova, što je ujedno i ekvivalent magisteriju. Magisterij je i najniži stupanj obrazovanja za fizikalne terapeute koji prihvaćaju u Americi. Studenti koji ovdje započnu studij, po završetku diplomiraju s dvije diplome. Najčešća kombinacija je prvostupnička diploma iz biologije i doktorat iz fizikalne terapije. Samim tim fizikalni terapeuti se smatraju doktorima fizikalne terpije. Za studente koji su diplomirali ranije postoje opcije na fakultetima gdje se može registrirati za tu razliku predmeta i u roku od godinu dana (2 semestra) doći do doktorata. To mi je definitivno sljedeći korak nakon polaganja ispita za licencu.

- Dok sam čekala rezultate morala sam se registrirati i položiti test engleskog za strance. Nakon što je evaluacija diplome bila završena, obišla sam lokalne fakultete da vidim gdje bih se mogla registrirati za predmete koji mi nedostaju, koliko bi me koštala školarina i saznala sve ostale informacije koje su mi bile potrebne. Školarina se plaća po broju bodova i taj iznos ovisi od škole do škole. Trenutno na ACCC 1 bod ili kredit kako ga ovdje zovu iznosi 120 dolara. Za redovnog studenta koji se registrira za 12 bodova školarina iznosi 1763 dolara bez dodatnih pristrojbi za labaratorijske vježbe. Na sveučilištu Stockton cijena za isti broj bodova je 8435 dolara. Ovi iznosi ne uključuju cijene knjiga, dodatnih pristojbi, smještaj u domu i ostalo. Ukoliko je student iz druge savezne države, cijene su skoro dvostruke. Za pokriti sve ove troškove student se može prijaviti za državnu i federalnu stipendiju ili, ako to ne bude odobreno, uzeti studentski kredit preko škole. Ja sam imala sreću da sam dobila federalnu stipendiju koja je pokrila moj studij na ACCC, samo sam zadnji semestar morala doplatiti manju svotu novca.



Fakultet nije težak

- Fakultet, sam po sebi, je barem meni bio puno lakši nego na što sam navikla kod nas u Hrvatskoj. Svi testovi su pismeni, puno se predmeta prolazi pisanjem eseja (povijest, umjetnost, engleski). Sve u svemu, nije komplicirano. Ja sam uz puno radno vrijeme došla do skoro savršenog prosjeka. Nakon svega opet sam poslala diplomu i sve dodatne predmete na evaluaciju i napokon dobila odgovor da se mogu prijaviti za ispit za licencu (bez licence koja je nešto kao nas državni ispit ne možeš raditi u struci).

Za sve je bitan dobar kreditni rejting

- Prvih nekoliko godina smo suprug i ja živjeli s obitelji dok nismo “stali na noge”, uštedjeli nešto novca i postali kreditno sposobni. Naime, za iznajmiti ili kupiti stan, kuću ili automobil moraš imati dobar kreditni rezultat. Da bi došao do dobrog rezultata najlakše je početi s manjim kreditnim karticama (od različitih trgovina), kupiti nešto i odmah otplatiti. Nakon nekog vremena sam se prijavila za “major credit card”, mislim da je prva bila Visa, i oni su mi isto odobrili kredit. Ovu karticu sam koristila da pokrijem troškove školarine. Opet, najbitnije je da plaćate na vrijeme i platiti onaj najmanji iznos koji zahtijevaju, ako nisi u mogućnosti platiti više. Nakon nekoliko godina, prilikom provjere kredita za kupnju stana sam saznala da imam odličan rezultat i da mogu dobiti stambeni kredit što sam i iskoristila, tako da sam sada već 4 godine u svome stanu. Ista je situacija i za kupnju automobila. Ako nemaš gotovinu i želiš financirati kupnju, dobar kredit je neophodan.



- Diplomirala sam nekoliko dana prije moga odlaska iz Hrvatske. Na odlazak sam se odlučila iz razloga što moj suprug stanuje u Americi od 1991. godine. On je ovdje došao kad je imao 13 godina, tu je završio osnovnu, srednju školu i fakultet. Vjenčali smo se 2006. godine i ja sam nakon vjenčanja došla u Ameriku na 2 mjeseca, ali sam se vratila u Hrvatsku da diplomiram. Nakon što sam diplomirala vratila sam se natrag u Ameriku i od tada živim ovdje. Prije vjenčanja smo razgovarali o mogućnostima gdje bismo živjeli. Zbog njegovog zdravstvenog stanja (imao je 2 operacije – tumor na mozgu i kao posljedicu je kasnije dobio epilepsiju) i lijekova koji nisu bili dostupni kod nas u Hrvatskoj, odlučili smo da je najbolja odluka da se ja preselim u Ameriku kod njega. U Hrvatskoj nisam radila u svojoj struci. Radila sam za vrijeme studiranja preko student servisa za Hrvatski radio Vukovar i pisala za Vukovarske novine.

Nikamo bez automobila

- Prvi susret s Amerikom sam imala 2005. godine kad sam došla u posjet suprugu (tada smo bili zaručeni). Mislila sam da će mi biti jako lako s obzirom da engleski učim cijeli život u školi, no nakon što sam se našla u situaciji da razgovaram s Amerikancima, shvatila sam kako u stvari trebam puno vježbe. Moj problem je bio što sam ja pokušavala razmišljati na hrvatskom jeziku i onda to u glavi prevoditi na engleski. Nisam imala neugodnih situacija kada nisam znala što reći, ali bilo je puno drugačije nego što sam navikla na satu engleskoga na fakultetu gdje smo morali pričati engleski. Dosta su mi pomogle knjige, ali i televizija i činjenica da nema prijevoda. Tek nakon što sam došla natrag 2007. i to ne odmah, mogu čak reći nakon nekoliko mjeseci mi je postalo lakše i ja sam se osjećala ugodnije pričati s Amerikancima. Kad sam samu sebe uhvatila da razmišljam na engleskom, shvatila sam da sam se “prebacila”. Nekad sam se znala smijati kada netko tko dođe “izvana” nazad u Hrvatsku i ne može se sjetiti kako se nešto kaže. Meni je nedavno mozak zablokirao dok sam pričala s majkom i nisam se mogla sjetiti da je “peach” kod nas “breskva”. Trebalo mi je 5 minuta i objašnjavanje majci na što mislim uz opisivanje breskve da bi me na kraju ona pitala - “je l' ti pričaš o breskvi?”.

- Prijatelje koje ja imam ovdje upoznala sam polako, uz posao i naš se odnos gradio neko vrijeme, tj. još uvijek se gradi. Dvije prijateljice su Amerikanke, s tim da je jedna od njih Vijetnamka (roditelji su iz Vijetnama, a ona je rođena u Americi). Osoba s kojom se nekako najbolje razumijem je Francuskinja. Ona me je intervjuirala za posao i nakon što sam počela raditi s vremenom smo se zbližile.



- Ako želiš bilo gdje ići, treba ti automobil. Postoje autobusne linije, ali nisu toliko učestale. U većim gradovima je možda malo lakše, ali ovdje gdje ja živim, ako nemaš automobil ovisiš o nekom drugome. I tako je za sve, hoćeš li u trgovinu po namirnice, ideš li na posao, na fakultet, bilo gdje, treba ti automobil.

Zdravstveni sustav

- Još jedna jako važna stvar u vjerojatno cijeloj Americi je zdravstveno osiguranje. Sistem zdravstvenog osiguranja je drugačiji nego u Hrvatskoj, premda su ga s Obamacare pokušali približiti i učiniti sličnim. Ja svoje osiguranje imam preko poslodavca i dok na to nisam ostvarila pravo, nisam imala osiguranje. To je ujedno i značilo da, ukoliko bih otišla kod doktora, ja bih bila odgovorna platiti račun u cijelosti. Osobe slabog imovinskog statusa se mogu kvalificirati za Medicaid, što je federalni program za osiguranje. Nažalost, mnogi iskorištavaju ovaj program i odbijaju raditi. Budući da, nakon što sam tek počela raditi nisam imala osiguranje, i ja sam se prijavila za Medicaid i bila sam odbijena jer sam zarađivala 100 dolara više od granice. Radnik u uredu mi je rekao da mogu dobiti osiguranje ukoliko ostanem trudna. Na to sam mu odgovorila da mi to ne pada na pamet! Meni je bilo važno da dobijem osiguranje jer sam dijabetičarka Tip 1, ovisna o inzulinu. Premda sam si napravila zalihe u Hrvatskoj i donijela ih sa sobom, znala sam da mi neće trajati vječno. Nakon što sam dobila osiguranje, prvo sam otišla zakazati termin kod specijalista endokrinologa. Čekala sam 8 mjeseci! U međuvremenu mi je doktor opće prakse prepisao inzulin jer sam skoro ostala bez imalo inzulina. Sada viđam svoga doktora dijabetologa svaka tri mjeseca i svaki put napravim termin koje je za 6 mjeseci od trenutnog datuma. Samo osiguranje koje imam je dosta skupo (oko 400 dolara mjesečno) i uz to još uvijek moram platiti određeni dio nakon bilo kojeg pregleda, labaratorija ili bilo čega. Ja moram pokriti sve troškove dok ne dostignem iznos od 2.000 dolara, nakon toga moje osiguranje pokriva 80 posto troškova, a ja sam zadužena za 20 posto. Moje dijabetičke potrepštine (dvije vrste inzulina, trakice za mjerenje glukoze u krvi, igle za davanje inzulina) bi me bez osiguranja izašle oko 5.000 dolara, a s osiguranjem moj dio je 105 dolara za svaki recept. I tako svaka tri mjeseca. Odlazak na hitnu je glavobolja sama za sebe. Čekaš po nekoliko sati da te prime, onda "zaglaviš" nekoliko sati unutra, a nakon što dobiješ račun od njih poželiš ih opet zvati jer misliš da ćeš dobiti srčani ali se suzdržiš jer se sjetiš računa koji su ti poslali.

- Prvi posao sam dobila 2009. godine. Počela sam slati prijave za poslove nakon što sam dobila green card početkom 2009. Na početku sam se prijavljivala za poslove vezane za medicinsku struku i to većinom za poslove recepcije u medicinskim uredima (kod doktora i slično). Sjećam se da sam poslala oko 150 prijava i od toga dobila 5 poziva za intervju. U struci nažalost nisam mogla raditi dok ne prebacim svoju diplomu iz Hrvatske. Nakon dva mjeseca neuspješnog prijavljivanja, odlučila sam se prijaviti na sezonsku poziciju u Targetu. Target je ogromna kompanije koja trenutno u Sjedinjenim Državama ima 1.800 trgovina. Prošla sam dva intervjua i dobila posao.



- Ja sam počela kao sezonski radnik i moj se raspored mijenjao svaki tjedan. Nisam imala stalno radno vrijeme i jednak broj sati svaki tjedan. Prva dva tjedna sam imala trening i dobila sam 37.5 na rasporedu. Maksimalni broj sati koji možeš raditi na tjedan je 40. Sve nakon toga se smatra prekovremeno i plaćeno je 50 posto više. Ukoliko radiš 7.5 sati na dan dobiješ dvije pauze od 15 minuta koje su plaćene i jednu pauzu od 30 minuta za koju se moraš ispisati sa sata. Svaki radnik koji radi 6 ili više sati na dan po zakonu mora uzeti pauzu od 30 minuta. Ako radiš manje od 6 sati, dobiješ jednu plaćenu pauzu od 15 minuta.

- Bilo je tjedana kad sam dobila po 4 dana na rasporedu ili 30 sati, ali ja sam uvijek uspjela pokupiti još jedan ekstra dan. Dosta radnika želi dati neke od svojih dana ili se zamijeniti za drugi dan ili drugačiju smjenu. Kompanija to dopušta i sve dok nemaš prekovremene sate možeš pokupiti koliko želiš ekstra sati na rasporedu. Nakon tri mjeseca sam sjela s poslovođom i rečeno mi je da sam prošla probni rok od 90 dana i da me ostavljaju da radim za njih. Radnici koji ne zadovoljavaju kriterije, koji nazivaju da neće doći na posao obično ne dočekaju kraj tih 90 dana.

- Nakon moja prva tri mjeseca su me počeli ispitivati ako bih ja htjela trenirati u drugim djelovima trgovine, na što sam ja pristala. Za manje od godinu dana sam dobila svoje prvo promaknuće u asistenticu poslovođe i nakon 4 mjeseca se otvorila pozicija poslovođe na koju sam se prijavila i dobila i to promaknuće. Kao poslovođa sam bila zadužena za područje blagajni, povrat robe, foto centar i mini café. Tu sam ostala dvije godine i nakon toga su me menadžer trgovine i menadžer službe za zapošljavanje pitali da se prebacim i preuzmem dva odjeljenja unutar trgovine. Ja sam pristala i tu sam isto provela oko godinu i pol dana. Nakon toga sam se prebacila u odjel s odjećom i paralelno s tim prebačajem sam dobila unaprijeđenje u asistenticu menadžera. Ova pozicija je došla s ekstra zaduženjima. Dobila sam ključeve trgovine, kodove za sefove i alarme, imam smjene kada ja vodim cijelu trgovinu i donosim odluke, rješavam konflikte i ostale probleme.

- Kroz sve moje godine u Targetu kompanija me slala na usavršavanje i različite tečajeve, a i ja sam volontirala da idem raditi na različitim projektima unutar kompanije. Prilikom otvaranja nove trgovine skupi se i po 150 zaposlenika iz različitih trgovina i u tri dana iz praznog prostora stvori se unutrašnja organizacija trgovine sa svim redovima, policama, apsolutno svim što jedna trgovina treba, minus roba za prodaju. Radi se po 12 sati na dan, svi su puni energije, jako motivirani da se posao što prije i što bolje završi. Ovakvi projekti su zamorni, ali su i jako zabavni i ja sam imala priliku raditi na dva takva projekta. Sve što sam dostigla, došlo je mojim radom i trudom. Nisam imala i još uvijek nemam nikakve veze koje bi me pogurale i omogućile mi promaknuće. Sve što sam postigla došlo je mojim radom i ponosna sam na to. Kad sam se prijavila za asistenticu menadžera sa mnom se prijavilo još troje kandidata koji su poslovođe dulje od mene, ali eto, ja sam dobila poziciju.

- Do sada sam imala prilike raditi s dosta ljudi na višim pozicijama iznad moje i svakako mogu reći da se rad i napor isplate i da je prepoznat i nagrađen. Više puta mi se dogodilo da bih došla na posao i našla mali znak pažnje na stolu i poruku od moga direktnog menadžera u kojoj mi zahvaljuje na trudu u nekom projektu. Glas radnika se isto sluša. Jednom godišnje ispunjavamo anonimni upitnik o uvjetima rada, koliko smo zadovoljni plaćom, povlasticama (zdravstveno osiguranje) i ostalim uvjetima, našim direktnim menadžerima i sl. Nakon što dobijemo rezultate, trgovina radi na rješavanju problematičnih područja i nastoji zadovoljiti radnike kako bi se zadovoljstvo odrazilo na radni učinak. Menadžeri isto prepoznaju da su poslovođe direktni utjecaj na radnike, tako da barem dvaput godišnje imamo "team building" gdje svi skupa odemo negdje i na zabavan način utječemo na izgrađivanje odnosa. Zadnji put smo išli u zoološki vrt, a prije toga smo roštiljali u za to predviđenim prostorima izvan zoološkog vrta. Put prije toga smo išli na večeru i nakon toga na kuglanje.  

 Život u Gallowayu

- Po popisu stanovnika iz 2010. grad je imao 37.349 stanovnika. Sama površina koja se smatra područjem grada je dosta velika i sam grad nije uređen kao recimo Vukovar, s centrom, šetnicom i popratnim sadržajima. Ovdje je većina trgovina, hotela i poslovnih prostora orijentirana oko glavne ceste uz naravno neizostavne shopping centre. Target se također nalazi u jednom takvom centru, ovdje više poznat kao stip mall, gdje su trgovine doslovno u traci jedna do druge. Imamo i naravno veliki Mall što je neizostavno mjesto za shopping (organizacija kao u Portanovi u Osijeku). Oko Malla i naravno strip malla je većina restorana i kino. Ima tu i gdje-koji bar, ali oni su uz klubove više zastupljeni u Atlantic Cityju. Kriminala ima, ali koliko sam ja osjetila nije ništa pretjerano, taj dio je više rezerviran opet za Atlantic City.

- New Jersey je poznat i kao Garden state (država vrtova) i taj naziv mu itekako pristaje, pogotovo u dijelu gdje ja živim. Zelenila ima na sve strane. Čak je i moje roditelje iznenadilo kada su vidjeli snimke dijela gdje ja živim.

- Klima je dosta slična Slavoniji. Imamo snijega preko zime, snježne oluje su bile učestale zadnjih 3-4 godine. Ljeto je vruće i dosta pomaže blizina obale i oceana. Ocean se naravno ne može usporediti s našim morem. Plaža je pješčana, ima puno valova, ocean je često vrlo hladan i temperatura se mijenja skoro iz sata u sat zbog velikih struja. Na plaži se može kupati na područjima ispred “lifeguarda”, inače, ako uđeš u ocean malo dalje od njih, odmah zvižde da se vratiš u plivačko područje. Plivati se doduše ne može, opet zbog valova. Voda je mutna zbog pijeska. Sve u svemu, baš i nije odlično. Florida je recimo druga priča. Tampa Bay područje u Meksičkom zaljevu je puno ljepše, voda je bistrija i toplija, jedino se u određeno doba godine mora biti oprezan jer raže dolaze u plićak na parenje. Nas su savjetovali da vučemo noge po dnu i da ne gazimo.

- Hrvatska mi jako nedostaje i ponekad razmišljam kako bih se sutra vratila. Najteže mi je što nemam nikoga od svoje obitelji uz mene. Suprug ima majku, brata, ujaka i rođake pa je njemu ipak drugačije, a i odrastao je ovdje. Zadnji put smo bili u Hrvatskoj prošle godine. Ove godine smo odlučili ostati, čisto zbog cijena avionskih karata, a imamo još i malo studentskog kredita za otplatiti. Plan za budućnost je položiti ispit za licencu i početi raditi u struci. To mi je sada prvo na listi, ostalo će polako doći na red - zaključuje Mirela.
 

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?