PREPORUČUJEMO
NINA KUKIĆŽivot u Abu Dhabiju je kao Benettonova reklama - prepun boja!

28.08.2016. by Andrea Baričević

Nina Kukić, mlada Hrvatica rodom iz Siska, isprva nije uopće planirala otići iz Hrvatske. Nakon studija turizma i nebrojenih kratkotrajnih sezonskih poslova, s 23 godine uputila se na egzotično odredište na Bliskome istoku – u federativnu državu Ujedinjeni Arapski Emirati. Naravno, odlazak u tu zemlju bio je daleko od iznenadnog hira.

- Roditelji su mi jedna sasvim prosječna radnička obitelj, ali sam završila privatni faks u Zagrebu jer smo svi skupa bili u zabludi kako će mi možda biti lakše u životu i kako je faks obećavao "posao nakon završetka", tada mi se činilo super... Nažalost, nisam pročitala aneks sitnim slovima gdje vjerojatno piše da je sasvim svejedno koji faks ideš ako ti roditelji nisu elita - veselo komentira naša sugovornica.

- I tako sam s predavanja išla na sezonski posao, a sa sezone nazad na predavanja. Dok s 23 godine nisam otkrila jednu super internetsku stranicu za poslove na Bliskom istoku i kako sam završila turizam, naći posao u hotelu uopće nije bilo teško. Prvo sam počela u Emiratu zvanom Fujairah jer sam tamo našla brend koji mi je bio poznat – Le Meridien hotel. Priznajem da sam ga dugo tražila na karti! Zatim se preselila u Dohu i sad Vam pišem iz Abu Dhabija! Ni sama ne znam kako su me roditelji pustili ovdje relativno mladu, ali sam im zahvalna.

Danas je Nini četvrta godina na Bliskome istoku, ali priznaje da je ispočetka jedino što je znala o Fujairahu bilo to da je dva sata udaljen od Dubaija i da su tamo deve. Usprkos tomu, skok u nepoznato nikada nije požalila.

- Radim trenutno u hotelu gdje ima 42 nacionalnosti, ja sam konkretno Guest Experience Supervisor, tj. brinem se za zadovoljstvo gostiju, recimo to tako. Kad imaju neku žalbu ili prohtjeve tijekom boravka, ja sam im na „speed dialu“. Poslodavac se ovdje konkretno ne zna tko je, niti se itko zamara tko je vlasnik. Znaš tko ti je direktni nadređeni i to je jedino bitno. Imala sam menadžere iz Sirije, Uzbekistana, Maldiva, Indije, Njemačke... i trenutno Mauricijusa. Recimo da živimo život kao Benettonova reklama, prepun boja! Turisti su najčešće stanovnici zaljevskih zemalja, ali opće je poznato da na jednog Arapa dolazi sedam stranaca trenutno u Emiratima, tako da imamo super mix gostiju. Imam naravno ružnih iskustava, i plača i nevjerice i svega, ali daleko je više toga lijepoga. Od lokalnih djevojka koje me po centrima zaustavljaju da se fotografiramo (jer im je neobična moja kosa, makar bili u 21. stoljeću), do male djece iz Saudijske Arabije koja nikada nisu vidjela tako nešto pa plaču jer "je teti otpala kosa" - prepričava Nina. - Ali je najnevjerojatnije koliko su tolerantni prema činjenici da uopće nemaš interes naučiti njihov jezik. Dakle pravi Arapi, a ne ono što se predstavlja po televiziji, meni su samo dobro dosad donijeli i imam najbolje mišljenje o njima.

Iako se u svakoj kulturi od stranca očekuje da se prilagodi, naša sugovornica priznaje da je zapravo u jako malo situacija morala nešto mijenjati.

- Prije par je mjeseci prošao Ramazan – dakle, to je mjesec gdje, osim posta, i mi živimo kao oni. Od zore do mraka nitko ne pije vodu na javnom mjestu, čak ni ne žvaču žvakaću gumu. Jer em što će te netko sigurno opomenuti, a po zakonu možeš i u zatvoru završiti, em što poštuješ kulturu gdje si odabrao živjeti. Tako da je to jedino vrijeme kada bih rekla da smo primorani nešto mijenjati zbog njih, inače živimo kao i doma. Eh, da, i nema izmjene nježnosti na javnom mjestu. Oblačimo što želimo, bikini na plaži, nisam još nikada doživjela da je netko tražio dozvolu za alkohol (osim u Dohi gdje je obavezna). Znam da zvuči nevjerojatno, ali osjećamo se kao doma! Uz jednu veliku razliku – baš nikada nećeš čuti da se itko žali da nema novca, da nema posla i da ga zanima politika. Te tri teme ne postoje. I tako se lako naviknuti na to da i ne primijetiš koliko je dobro sve dok ne dođeš doma i odmah ti pokvare raspoloženje. Da se razumijemo, poslovi u turizmu su ovdje jako slabo plaćeni i nema jako velike razlike u plaćama s Hrvatskom, ali činjenica da je svuda oko tebe optimizam je mentalni preporod!



Zemlje Bliskog istoka najčešće vidimo kao tradicionalnije zemlje od zemalja Zapada, ali istina je, čini se, ponešto kompliciranija. Po pričama naše sugovornice, neupitno je da oni imaju više dodira s našim svijetom nego mi s njihovim.

- Stanovnici Emirata su najčešće obrazovani u Europi (većinom u Londonu) i Americi. Uglavnom su svi visoko obrazovani, pa sve više i žene. Rijetko ćete naići na niži sloj Arapa u Emiratima, makar ih ima. I kada ih vidite, bjež'teeeeeeee jer su oni zbilja zatucani. U zadnje vrijeme kad me pitaju otkud sam i kažem Hrvatska, čujem ili "Aaaaaaa Ultraaaaa" ili "Šuker" ili od malo mlađih "Rakitić i Modrić". Tako da – znaju nas! Tradicionalniji su jedino što se obiteljskih odnosa tiče – ne sele daleko od roditelja. Petkom se ruča kod roditelja. Starije se izrazito poštuje i svuda ih se vodi. Odnosi prema vlastitoj djeci su već sasvim druga priča... Imam jednog prijatelja koji ima četiri žene i 25-ero djece. Valjda idu na kvantitetu, a ne kvalitetu - našalila se Nina.

- A djecu uglavnom odgajaju dadilje koje su ili Filipinke ili Indonežanke i to slabo obrazovane i plaćene. Usto su tamo tek toliko da spriječe veće probleme, ali nemaju pravo glasa kod odgoja. Djeca doslovno mogu raditi što žele – jednom su mi dvojica od 5-6 godina skoro skinuli plazmu sa zida i bacili na pod, a otac je stajao sa mnom i samo gledao jer eto... „Pa šta sad?“. Dok su mali, doista nemaju pošteni roditeljski odgoj i skrb jer tata radi, mama je doma ili po beauty salonima ili s prijateljicama, a „nanny“ nema pravo glasa.

Što se odjeće tiče, situacija je još različitija. - Iako sve žene nose abaye (nacionalna odjeća) i šejle na glavi (crna marama), ispod se oblače daleko seksipilnije od Europljanki. Rekla bih da idu iz ekstrema u ekstrem. Imam prilike vidjeti ženske svadbe (jer su muške i ženske svadbe naravno odvojene), i usporedila bih ih kao da gledam "Zvezde Granda".

Nakon spomenutih odvojenih svadbi, Nina je pobliže objasnila što je pod tim mislila. - Muškarci i žene slave odvojeno svatko u svojoj sali ili čak svatko u drugom hotelu. Žene inače dolaze na svadbu, dvorana ima posebnu sobu gdje se skidaju iz abaya u svoje haljinice. Samo žene smiju konobariti i ako imaju živu glazbu, glazbenici su iza zavjese cijelu večer da se ne vide međusobno. Ide čak toliko daleko da smo imali lažnu uzbunu za požar prošli petak u hotelu i to je alarm dopirao iz te sale, ali zaštitari nisu smjeli ući unutra nego se čekalo dugo vremena da nađu zaštitarku koja je ušla i provjerila. Znači one su spremne na sve, ali ne da ih muškarci vide u svakodnevnoj odjeći! A muškarci su s druge strane svi u kandurama (tradicionalna odjeća) i uglavnom sjede na tepisima, pričaju... tu i tamo se nekada plešu oni tradicionalni plesovi sa štapovima i to je to. Izrazito dosadno. Eh, da, nakon ponoći otprilike žene opet oblače abaye i ulaze muškarci po mladu i par odlazi u hotelsku sobu i to im je medeni mjesec jer nemaju običaj putovati u druge zemlje kao zapadnjaci. I tu je fešti kraj!

Osim pred prijateljicama, žene nose svoje haljine i manje tradicionalnu odjeću i pred rodbinom i muževima, ali u javnosti gotovo nikada.

- Recimo kada dođu u hotel pa kako im nekada moram ući u sobu, uvijek ih vidim u normalnoj odjeći i otkrivene kose i uvijek su našminkane... Ali čim ulazi muškarac koji nije brat ili otac ili muž, zamotaju se. Da se razumijemo, ima lokalnih žena koje uopće više ne nose abayu osim u svečanim prilikama, ali one se smatraju vrlo naprednima i to je rijetkost. Ponekad sam znala raditi noćnu smjenu u hotelu i, kako su brakovi uglavnom dogovoreni, mlada plače i preklinje oca ili brata da je ne puste da ode sa svojim tada već mužem... Srce ti se slomi kad znaš da mora provesti život s njime, a ne želi. Samo sam jednom čula da je bilo otkazano vjenčanje. Radila je sa mnom jedna lokalna Arapkinja koja je solo, a ima 39 godina i to je njima nezamislivo. Dogodilo se to da je bila zaručena, ali taj je budući muž putovao i kockao (mada je to ovdje zabranjeno) i njen je otac rekao da ne želi dati kćer za njega. Ali ju je to koštalo toga da je ostala sama, morala je naći posao da se uzdržava i to je ovdje vrlo čudno. Ali kako mi je sama rekla na svom lošem engleskom, "No man come my house for me because before engaged" (hrv. "nijedan muškarac ne dolazi u moju kuću zbog prijašnjih zaruka".



Usprkos neobičnim i strogim pravilima koja se odnose na tamošnje žene, naša sugovornica nikada nema problema. - Ne gledaju baš nikoga čudno ovdje, usred dana nosimo po vani majice bez rukava, najkraće haljinice, vruće hlačice, ma sve! Imaš respekt prema određenim ustanovama jer, na primjer, velik dio bolnica još uvijek ima odvojene čekaonice za muške i ženske stranke. Jednom sam ušla u banku i sjela na prvo mjesto... Prišao mi je djedica i rekao "Slatko dijete, ovdje ti je za muškarce". Otad pazim! - smije se Nina.

Što se tiče dugoročnih planova, ima određene ideje, ali ništa specifično. Ne planira zauvijek ostati tamo, no zasad joj je u Abu Dhabiju prekrasno.

- Plan mi je nastaviti napredovati, tako da kad se vratim, krenem s neke respektabilne pozicije, a ne otpočetka. Ne želim doći doma i preživljavati, ali se svakako mislim vratiti… Jednom. Bliski istok je super, ali nikada neće biti Europa i sumnjam da itko od milijuna stranaca misli ostariti ovdje. Htjela bih samo reći svima da putuju! Nebitno na koju stranu svijeta, trbuhom za kruhom ili iz znatiželje, ali putujte. Svijet je divan! Osim kada ti je Vegeta pri kraju, onda je slika malo tužnija – veselo je Nina zaključila naš razgovor.


NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?