PREPORUČUJEMO
IVAN BRUMNIĆTko je naučio raditi, taj u Ontariju neće imati problema

30.08.2016. by Igor Gelenčir

"Ovdje se ljudi ne bave politikom i na vijestima se gotovo uopće ne govori o tome. Tek tu i tamo bude neka vijest o premijeru. Ali se zato naši Hrvati, koji su davno došli ovdje bave politikom ali ne ovdašnjom, već hrvatskom. Mnogi od njih još uvijek žive u 1945. godini i kude nas što odlazimo sada kad napokon imamo svoju državu Hrvatsku, a nitko od njih se nije vratio", primjećuje Ivan Brumnić, 34-godišnjak Slavonskog Broda koji sada živi i radi u najvećem kanadskom gradu Torontu.

- Jednom prilikom na misi u crkvi Naša Gospa kraljica Hrvata u Torontu su pričali učenici koji su pohađali hrvatske škole. Tako je jedan učenik pričao svoju priču kako su njegovi roditelji otišli na kratko živjeti u Zagreb 1997. i nisu se zadržali niti dvije godine. Toliko o tom povratku ovdašnjih Hrvata - dodaje Ivan.   

Otišao je u Kanadu na svoj 31. rođendan, u ožujku 2013. godine. Prije odlaska radio je preko jedne zagrebačke firme kao zavarivač u Njemačkoj.

- Do 2009. sam bio vlasnik malog obrta koji sam zbog nenaplaćenih računa morao zatvoriti. 2010. g. sam se preko Zavoda za zapošljavanje prekvalificirao za zavarivača tig postupkom. To sam izabrao upravo iz tog razloga što je zavarivač deficitno zanimanje u svim državama i u tome sam vidio svoj izlaz ili bijeg iz Hrvatske. Po završetku tečaja ostalo je samo skupiti iskustva, a to je bilo jako teško jer u Hrvatskoj, a i svuda svi žele već profiliranog i iskusnog radnika. U ljeto 2011. počeo sam pratiti jedan blog o životu u Edmontonu, Alberta, Kanada. Tamo sam pročitao mnogo korisnih savjeta i to su bile općenito moje prve informacije o Kanadi. Te jeseni sam se prijavio prvi put za Working holiday Canada (to je program za mlade 18-35 godina preko kojeg se dobije otvorena radna dozvola na godinu dana). Budući da su se u međuvremenu sva mjesta već popunila, moju prijavu su prebacili za sljedeću godinu. U proljeće 2012. sam dobio pozivno pismo koje je imalo rok od godinu dana da se dođe u Kanadu i aktivira otvorena radna dozvola i od tada kreće moje aktivno planiranje odlaska.  

- U tih godinu dana sam kao zavarivač bio u Austriji i Njemačkoj i radio na tome da poplaćam sve svoje dugove zbog obrta i uštedim što više novca za lakši novi početak. Prvotni plan mi je bio otići u pokrajinu Albertu u Kanadi jer je tamo u to vrijeme bio veliki gospodarski boom. Problem je bio što je zavarivanje tamo bilo certificirano i bez 5 godina radnog iskustva kao zavarivač ne bih mogao ishodovati licencu i samim time bi mi bio otežan ostanak. Iz tog razloga sam se odlučio za Toronto, u pokrajini Ontario, gdje zavarivanje nije certificirano. Vodio sam se i time da, ako si već ne osiguram ostanak u tih godinu dana, barem ću živjeti u metropoli koja je blaža klimom, a i životom puno zabavnija.

- Po slijetanju u Toronto nisam dugo čekao na imigracijskom šalteru za izdavanje radne dozvole. Zbog uzbuđenja nisam osjećao strah od nepoznatog. Moj novi početak je počeo bez ijednog kontakta, s jednim ruksakom, jednom putnom torbom, 2.500 dolara i isprintanim uputama kako doći do hostela u kojem sam preko interneta bookirao 3 noćenja. Svi moji prvi dojmovi su bili pozitivni. Najviše su me se dojmili transparenti koji su bili po cijelom užem centru zbog kojih sam se osjećao kao da su zaista upućeni meni.

- Prvih dana sam propješačio cijeli centar grada uzduž i poprijeko. Iznenadili su me ljudi svojom ljubaznošću i susretljivošću. Koliko god da su u žurbi, uvijek će ti pridržati vrata na ulazu u subway ili neki shopping centar, pa makar vi bili udaljeni i više od nekoliko koraka.



- Kako sam došao dan uoči Uskrsa, čekao sam utorak da se otvore državni uredi da mogu izvaditi SIN (broj socijalnog osiguranja) bez kojeg nema legalnog rada. Taj dan sam kupio i mobitel i otad počinje moja potraga za poslom. Već nakon prvih obavljenih razgovora doživio sam "hladan tuš". Svi pitaju za iskustvo u Kanadi jer je to jedino što mogu provjeriti. Nitko se ne želi zamarati s provjeravanjem iskustva iz nekih drugih zemalja. Moj prvi intervju za posao je bio osmi dan po dolasku. Našao sam se s potencijalnim poslodavcem koji se bavio završnim radovima u građevinarstvu. Budući da sam imao iskustva u tome, prihvatio sam posao i prvi radni dan je bio u utorak. Sav sretan sam se vratio u svoju sobu u hostelu i krenuo u istraživanje oko ostanka u Kanadi s tim zanimanjem. Tada je uslijedio novi "hladan tuš". Ne bih si mogao osigurati trajni ostanak pa se ponovno bacam u potragu za poslom.

- Napokon nalazim oglas za zavarivača u kojem traže da se osobno dođe u firmu. U ponedjeljak ujutro sjedam u javni prijevoz i nakon skoro 2 sata stižem na razgovor za posao. Nakon obavljenog zavarivačkog testa ponuđen mi je posao. Dogovorili smo početnu satnicu i pitali su me kada mogu početi raditi. Budući da sam već imao dogovoren posao u utorak s prvim poslodavcem, odlučio sam da počnem raditi u srijedu. U utorak mi je bio službeno prvi i zadnji dan na poslu u građevini. Bilo mi je teško dati otkaz jer mi se svidio posao, ali morao sam ići za svojim pravim ciljem, a to je bio trajni ostanak u Kanadi. Iz tog mog prvog radnog dana u Kanadi se izrodilo nešto što nisam niti mogao pomisliti, a to je da smo postali kućni prijatelji i bez čije potpore vjerojano ne bih izdržao sam u Kanadi.

- Srijeda je bila moj prvi radni dan u firmi gdje i dan danas nakon skoro 3 i pol godine radim. Firma proizvodi kamione cisterne i već nakon 3 mjeseca dobivam prvu povišicu. Tada firma počinje s papirologijom kako bi mi ishodili LMO (labour market opinion - to je mišljenje njihovog zavoda za zapošljavanje da mogu zaposliti stranca) na osnovi kojeg se mogu prijaviti za trajni boravak. Netom prije isteka važeće radne dozvole firma je dobila pozitivan odgovor i meni je izdana nova radna dozvola na dvije godine s tim da mogu raditi samo za tog poslodavca. Tada sam se i prijavio za trajni boravak i nakon dugotrajne procedure zahtjev mi je odobren. Sada sam "permanent resident of Canada" što je nešto kao zelena karta u SAD-u. U međuvremenu sam napredovao u firmi i nakon ishodovanja certifikata u Measurement Canada ne radim više kao zavarivač, nego na završnom testiranju i kalibriranju mjernih uređaja na cisternama. Radno vrijeme je od 8 do 17 sati s tim da pauza za ručak od 30 minuta nije plaćena dok su dvije pauze po 15 minuta za kavu plaćene, što ispada 42,5 sata tjedno. Nakon 44 sata tjedno se računaju prekovremeni koji su 50 posto više plaćeni. Na to što su više plaćeni niti ne računam zato što onda i skinu više poreza.
 


- Radnička prava se uglavnom poštuju, ali budući da je to kapitalizam imaš samo ako radiš i na tebi je da se usavršavaš, činiš sebe teže zamjenjivim jer nema nezamjenjivih. Konkurencija je takva da te poslodavac neće držati ako mu ne donosiš profit. Isto tako, radnici često mijenjaju poslove, ali iz razloga što posla ima za onoga tko hoće raditi. Ovdje je normalno da se ljudi nakon 4-5 godina zasite istog posla i onda ne samo da mijenjaju poslodavca, već totalno mijenjaju karijeru i upisuju fakultet.

- Prvih deset dana sam bio u hostelu u centru Toronta, a nakon toga sam privremeno unajmljivao sobu s upotrebom kuhinje u kući na sjevernom dijelu grada jer sam tada još bio na probnom roku u firmi koji traje 90 dana. Do posla koji je u gradu Brampton mi je trebalo preko 90 minuta i pritom sam morao promijeniti 3 autobusa. Brampton inače pripada u GTA - Greater Toronto Area. Po isteku probnog roka sam se preselio u Brampton te mi je tada do posla trebalo 30 minuta javnim prijevozom. S obzirom da sam godinu i pol dana koristio javni prijevoz, mogu reći da sam bio zadovoljan njihovom uslugom jer je povezanost izvrsna. Svuda se može doći, ali bitan faktor u svemu tome je vrijeme koje se nažalost puno troši. Od kupovine automobila me je odvraćalo preskupo auto osiguranje u Ontariju koje je za nove vozače i po 300-400 dolara mjesečno, a u nove vozače ulazimo svi mi koji dolazimo u Kanadu jer nemamo njihov "driving record history". Vozačka dozvola se mora ponovno polagati s tim da priznaju vozački staž iz druge zemlje pa se nakon položenih pismenih testova može ići polagati vožnja te odmah dobiti Full G vozačku koja nema ograničenja koja se odnose na vozače početnike. Ja sam izbjegao polaganje vozačke jer sam svoju hrvatsku vozačku zamijenio za njemačku dok sam tamo privremeno radio pa sam dolaskom u Kanadu zamijenio njemacku za kanadsku. Te dvije države imaju potpisane ugovore o priznavanju vozačke dozvole. Kupnjom svog prvog automobila više nisam bio vezan za javni prijevoz pa sam se odlučio preseliti nazad u Toronto gdje je zivot puno uzbudljiviji za razliku od Bramptona.



- Ponuda stanova je raznolika. Kao novoj pridošlici u Toronto do kvalitetnog smještaja isprve nećete lako doći. Ugovor o najmu stana se u pravilu potpisuje na godinu dana i nešto pristojno nećete moći unajmiti zato što vas između ostalog traže reference od prijašnjih stanodavaca, pismo o zaposlenju koje po dolasku nemate, tako da vam za početak preostaje renatanje sobe ili podruma.

- S obzirom da sam iz Slavonije, klima je vrlo slična. Zime su jako hladne, a ljeta vruća s dosta sparine. Jedina je razlika proljeće kojeg gotovo da i nema jer vegetacija počne dosta kasno zeleniti, a onda se odmah uđe u ljeto.

- Prehrana je vama na volji jer možete birati kuhinju iz bilo kojeg dijela svijeta želite. Ne primjećujem veliku razliku u okusima prehrambenih namirnica u trgovinama osim što zbog prevelikog izbora i nepoznatih proizvođača vam treba malo više vremana da pronađete što vam odgovara i što vas najviše podsjeća na doma. Domaći specijaliteti poput ćevapa, bureka, pečenke i drugih stvari mogu se kupiti u ex-yu trgovinama i kvalitetom uopće ne zaostaju, već su neki čak i ukusniji ovdje. Neke naše proizvode poput Vegete se može naći u svim većim supermarketima i, što je apsurd, koštaju manje nego u Hrvatskoj.

- Porez u Ontariju je 13 posto dok se na hranu u trgovinama ne plaća. Sve se cijene ističu bez poreza tako da se na blagajni ta cijena uvećava pa se, ako ne vodite računa o tome, možete neugodno iznenaditi prilikom plaćanja na blagajni. Odbitci na plaću se razlikuju i ovise o tome koliko zarađujete. Meni trenutno odbijaju oko 23 posto što i nije puno u usporedbama s Hrvatskom.

- Alkohol se u Ontariju može kupiti samo u specijaliziranim trgovinama i sve je pod nadzorom države, premda su najave da će se pivo i vino uskoro moći kupovati i u običnim trgovinama.

- Tko je naučio raditi, taj ovdje neće imati problema jer ovdje ne radi samo onaj tko ne želi. Ljudi sa strukovnim zanimanjima i zanatima će puno lakše pronaći posao jer kod njih izvrsno poznavanje jezika nije uvjet. Za one s fakultetskim obrazovanjem je malo teže doći do posla jer je konkurencija puno veća, ali netko tko je stručan u svom poslu nema se čega bojati, a jezik se uvijek može usavršiti, pogotovo u svakodnevnoj uporabi. Tko ima priliku, treba doći i probati. Kući se uvijek možete vratiti - zaključuje Ivan.


NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?