PREPORUČUJEMO
IVANA MIJATOVIĆPrešla sam pola svijeta, a kriminal sam vidjela samo u Lijepoj našoj

01.09.2016. by Igor Gelenčir

"Zaprepastit ćete se, s obzirom da sam stvarno prošla pola svijeta. S kriminalom sam se susretala isključivo i jedino u Lijepoj našoj", uvjerava nas Ivana Mijatović, 35-godišnjakinja rodom iz mjesta Golubinci u Vojvodini. Ivana se u djetinjstvu preselila s obitelji u Zagreb pa Viroviticu, a kasnije u Austriju, Vijetnam, Iran, Grčku, da bi sada opet živjela u Hrvatskoj. Ali, ne planira zadugo.

- Iz Vojvodine sam kao 9-godišnje dijete s obitelji 1991. izbjegla tijekom Domovinskog rata te su roditelji zamijenili kuću u Virovitici, gdje sam završila srednju školu. Potom sam studirala u Osijeku i Zagrebu (po struci sam pravnica), stoga mi je vrlo teško točno odrediti odakle zapravo dolazim.

- Iz Hrvatske sam (prvi put) otišla 2008. godine, u grad Linz u Austriji. Tada nisam radila, a iz Hrvatske sam otišla s 26 godina. Nisam se sama odlučila na odlazak, u biti bila sam primorana jer je takva bila narav posla moga supruga koji je profesionalni nogometaš. Prvi odlazak u Austriju se dogodio jer je suprug, odnosno, tada još dečko, igrao u klubu Lask, u Linzu, u austrijskoj Bundesligi.

- Završila sam jezičnu gimnaziju te govorim 3 strana jezika; engleski, njemački i španjolski. Od malih nogu "nosim čizme skitaljke" i volim putovati. U Austriji se nije teško prilagoditi na način života koji je vrlo sličan našem, osim što je država uređena do zadnjeg detalja i standard je apsolutno neusporediv. Jedina je razlika, rekla bih, što su Austrijanci vrlo "zatvoreni" kao narod, ali u Austriji ima jako puno naših ljudi na radu, odnosno koji su otišli "trbuhom za kruhom" iliti boljim životom. Pod naši mislim na Hrvate, Bosance i Srbe s kojima smo vrlo lagano, jer su to topli, srdačni ljudi i relativno brzo stekli prijateljstva koja traju i dan danas.

- Ja posao u Austriji nisam tražila s obzirom da je život kao supruge nogometaša vrlo nepredvidljiv, ugovori se potpisuju tek na nekoliko godina (u najboljem slučaju) te nikad ne znaš gdje ćeš završiti.

- Mogu reći da sam proputovala i živjela preko pola svijeta. Krenimo od Linza. Linz je treći najveći grad u Austriji i glavni grad sjeverne Austrije (Oberosterreich), samo 30 kilometara udaljen od češke granice. Lijep grad koji leži na Dunavu. Linz broji 200.000 stanovnika, a vjerujem da su polovina od toga - naši ljudi. Klima je slična našoj, zime su eventualno hladnije, a ljeto u Linzu izgleda kao proljeće u Hrvatskoj. Lijepo je bilo živjeti u tom malom gradu na Dunavu, gdje sam rodila kćer.

- Nakon Austrije, potpisali smo ugovor u Vijetnamu, u prvoligaškom klubu Hoangh Anh Gia Lai, u gradiću Pleiku, koji je smješten u samom srcu Vijetnama, na samoj granici s Kambodžom, u provinciji Gia Lai. Grad broji skoro 200.000 stanovnika. Klima u Vijetnamu je vrlo zanimljiva. Naime, kako je Vijetnam izdužena zemlja klimatski se može podijeliti u tri zone. Na jugu i u središnjem Vijetnamu klima je tropska, što znači da su temperature manje-više stalno visoke tijekom cijele godine pa čak i za vrijeme monsuna, koji traju od svibnja do rujna. Na sjeveru, gdje se i nalazi glavni grad Vijetnama, Hanoi, ljeta su vrlo topla, ali zimi može biti neugodno hladno. Hanoi i okolica ima četiri godišnja doba, za razliku od ostatka zemlje gdje je ljeto cijele godine.



- Ho Chi Minh City iliti bivši Saigon, nalazi se na samom jugu Vijetnama. Predivan grad. Broji 8 milijuna stanovnika i leži na rijeci Mekong Delta, a od južnog kineskog mora ga dijeli 150 kilometara. Ljeto cijelu godinu. U Ho Chi Minhu postoje posebno uređene "europske četvrti" u kojima žive Europljani, Amerikanci, Kanađani, Koreanci koje je put odveo u Vijetnam također zbog posla. Prosječna plaća jednog Vijetnamca je svega 50 američkih dolara, bilo da radi na gradilištu cijeli dan ili je npr. frizer. Kako smo imali stan od 120 kvadrata, isključivo iz razloga što je stvarno jeftino, unajmila sam mladu gospođu po imenu Tre koja mi je spremala stan i peglala, četiri puta tjedno, odnosno svaki drugi dan i to za - 50 dolara mjesečno. Meni je to bilo doslovno ništa i puno mi je pomogla, a njoj je to bila dodatna plaća koju je mjesečno donosila u kuću, podjednaka suprugovoj koji je bio na gradilištu od 6 do 17 sati, na temperaturi od 40 stupnjeva Celzijevih.



- Osim klime, geografije i standarda zanimljivo je da je u Vijetnamu i sve ostalo vrlo jeftino, krenuvši od hrane, garderobe, frizerskih, pedikerskih usluga, igračaka! Što je nama išlo u korist s obzirom da smo imali vrlo dobar ugovor, a cijene - "džaba"! Svi su hodali u "fake" robi osim nas. Dok jedan dan suprug naprosto nije poludio i rekao; "pa ja ovdje hodam u Prada majici od 150 eura i svi misle da je "fejk", daj Tre operi sve ovo i složi, odi na Baazar i kupi i nama "fejkove"!

- Kćeri sam uredila jednu od tri spavaće sobe u stanu, koja je izgledala kao jedna manja igraonica u Hrvatskoj za svega 150 dolara.

- Hrana u Vijetnamu je fantaaaaastičnaaa! Razni umaci, ljuti, slatki, svakojaki! Navukla sam se na njihovu hranu, doslovno, često je i doma pripremam.



- Jedna od zanimljivijih stvari u Vijetnamu je i vodena tržnica. Osim svega navedenoga, zamislite što nam se još dogodilo u Vijetnamu; naletjeli smo na naše ljude! Doduše bili su Makedonci. Divni ljudi. On također nogometaš, vratar, sa svojom djevojkom. I dan danas smo u kontaktu, a Milicu volim kao da mi je sestra iako je nisam vidjela 6 godina. Također sam upoznala Vedrana Ješea, hrvatskog prvoligaškog igrača, koji je u Ho Chi Minh City došao na probu. Naših ljudi stvarno ima po cijelom svijetu.

- Našli smo i puno prijatelja Vijetnamaca koji su izrazito dragi i topli ljudi i s kojima smo i danas u kontaktu.

- Nakon Vijetnama, 3 mjeseca smo proveli u Hrvatskoj, u stanu u Osijeku koji smo kupili još od ugovora u Austriji i gdje bismo provodili vrijeme kada smo bez kluba ili za blagdane. Nakon toga uslijedio je, usudila bih se reći, najveći izazov u našem životu (nakon majčinstva) - ugovor u Islamskoj Republici Iran!

- Suprug je otišao malo ranije kako bi pronašao stan, prilagodio se i sve sredio za naš dolazak. Teheran je glavni i najveći grad u Iranu, broji 12 milijuna stanovnika, drugi najveći grad u zapadnoj Aziji, treći na Bliskom istoku. Grad je predivan. Okružen pustinjom koja čini 90 posto zemlje koja se prostire na nevjerojatnih 1,6 milijuna četvornih kilometara te ima 80 milijuna stanovnika! Službeno pismo je perzijsko kao i kalendar. Te je godine kada smo mi boravili tamo 2011. bila zapravo 1392.! Mi to nismo znali te je bio vrlo zanimljiv događaj kada sam jednom prilikom išla provjeriti rok trajanja mlijeka te se zaprepastila kada sam ugledala da je rok "istekao" 1392. godine!



- Alkohol je u Iranu strogo zabranjen, ali se naravno posvuda može pronaći, samo moraš biti snalažljiv. Za mlade "noćnog života" NEMA, ali naravno postoje privatni tulumi gdje se toči alkohol, žene hodaju bez marama te slobodno puše cigarete što im je inače u javnosti strogo zabranjeno.

- U Iranu, kao što znate, postoji određeni dress code; za žene je obavezna marama te mantil do koljena koji prekriva konture tijela, a muškarci su morali nositi traperice ili hlače do koljena. Za djecu je to vrijedilo od devete godine. Ja sam se vrlo brzo prilagodila i nije mi niti malo bilo teško hodati umotana od glave do pete u toj divnoj zemlji. Zanimljivo je također da žena ne smije bez marame niti otvoriti vrata vlastitog stana ukoliko netko pozvoni, što sam ja uredno protivno pravilima radila, pa bi ljudi već unaprijed pokrivali oči jer mi NE SMIJU vidjeti kosu, te bi tražili supruga - kroz smijeh nam prepričava.

- Iranci su, na moje opće iznenađenje - divan narod! Srdačni, topli, otvoreni, a mi smo im bili živa atrakcija, onako bijeli, i u "coloru" za razliku od crnih marama u kojima je 90 posto žena hodalo te su me svakodnevno zaustavljali na ulici i upoznavali se, pitali od kuda sam te molili da im pričam o Europi i životu na našem kontinentu. Jednom prilikom sam ostavila pun novčanik na Baazaru i skužila tek popodne, vratila se, a novčanik na prepunom Bazaaru je stajao na istom mjestu!

- Iranci se klanjaju Alahu 3 puta dnevno, dižu se u 5 ujutro da se mole i vraćaju se spavati, u podne i navečer se opet mole. Džamija također zvoni u 5 sati kad je vrijeme za molitvu. Još jedna zanimljivost u Iranu je da žene ne smiju na stadion, ali ja sam išla i bila sam prva žena u povijesti Irana koja je to napravila.

- Prosječna plaća je slična kao i u Vijetnamu te nam je također išlo u prilog s obzirom da smo imali vrlo dobar ugovor i mogli smo puno uštedjeti. Živjeli smo, što se standarda tiče, kao i u Vijetnamu. Ali baš te godine bila su natezanja oko nuklearki koje su Iranci proizvodili, ali su šutjeli te im je "lupljen" embargo te je dolar sa 1,2 skočio na 2,2, a euro s 1,5 na 2,6, a mi smo, prvi put u suprugovoj karijeri, potpisali ugovor u iranskoj valuti - realima te nam se ugovor, doslovno, prepolovio! Bio je to ogroman šok, ali preboljeli smo, ne dao Bog većeg zla, što bi rekli...

- Jedna također vrlo zanimljiva stvar u vezi zemlje Irana je da za Iran ne trebate samo ulaznu, nego i izlaznu vizu. To smo jako dobro osjetili na svojoj koži kada smo imali pet slobodnih dana te se odlučili na put u Dubai, koji je udaljen svega sat vremena leta od Teherana. ALI, nismo na vrijeme dobili izlaznu vizu! Za "utjehu", posjetili smo predivan mali otočić na samom jugu te predivne zemlje, u Perzijskom zaljevu, pod imenom Kish. Kish se nalazi nasuprot samog Dubaija te je udaljen oko 100 km. Ja sam bila oduševljena plažama, hotelom, ljudima dok je suprug bio poprilično hladan i rekao kako je više puta bio u Dubaiju, da se ta ljepota ne može usporediti.  

- Nakon Irana, potpisali smo ugovor u Grčkoj, u gradu Kavala koji se nalazi na samom sjeveru zemlje. Ugovor je bio, s obzirom na grčki standard, jako mali. Ali je bio ugovor! Kako je Kavala zastrašujuće prljav grad, ljudi neljubazni, zatvoreni, prljavi, iznajmila sam stan u prizemlju kuće na samoj plaži u mjestu Iraklitsa, 15-ak kilometara od same Kavale. Tamo je, daleko od gradske žege i prljavštine, bio raj.

- Kako o Grčkoj kao zemlji i narodu zbilja nemam puno lijepoga za reći, radije ne bih ništa niti pisala.

- Ne pati me nostalgija! Volim Hrvatsku, ali samo za blagdane! Trenutno živimo u Hrvatskoj i to me pati više od nostalgije. Kada jednom navikneš "živjeti u koferu", vrlo je teško provesti više od nekoliko mjeseci na jednom mjestu, odnosno u Hrvatskoj. Budućnost svoje obitelji vidim u Austriji, gdje će suprug, kada "okači kopačke o klin", raditi kao trener, djeca će pohađati vrtić i školu, a ja se planiram ostvariti u modnim vodama, što mi je istovremeno i ljubav od malih nogu - zaključuje Ivana.

NOVO
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
ŠVICARSKA Katica ne žali zbog odlaska u Švicarsku, ali svoju budućnost vidi u Hrvatskoj
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?