PREPORUČUJEMO
MARINA LISJAK ANTOLČIĆNikada nisam mislila da ću prati guze, ali odrađujem to bez problema

03.09.2016. by Igor Gelenčir

"Nikada u životu nisam pomislila da ću prati guze, svi su mi doma rekli da ja to neću moći jer sam prilično gadljiva osoba, ali sam si sve posložila u glavi i odrađujem to bez imalo problema. Naravno da to nije posao snova, ne mislim se ni ja zadržavati na njemu zauvijek, planova imam, samo da do kraja riješimo papire i započinjem s novim poslom", govori nam Marina Lisjak Antolčić, 34-godišnjakinja iz Siska koja je po zanimanju administrativna tajnica, ali trenutačno u Engleskoj radi nešto sasvim drugačije.

- Prije odlaska sam radila kao zamjenica voditelja u velikoj trgovini dječje opreme. Suprug i ja smo imali odlične poslove, oboje kao voditelji ili u mom slučaju zamjenica. Imamo svoju kuću (za koju još uvijek plaćamo kredit), imali smo svatko svoj automobil i imali smo za hrvatske uvjete dobre plaće...ALI nismo bili zadovoljni načinom života u Hrvatskoj. Nakon što platimo kredit, režije, hranu i gorivo ostalo bi nam malo novca za lijep život. Pod "lijep" ne mislim da si mogu priuštiti osnovne stvari u životu, već mislim na to da nije bilo za restorane, putovanja... Mislim da bi svakome trebalo biti normalno da si može priuštiti da ponekad ode u restoran ili na ljetovanje, ne smatram to luksuzom već normalnim životom.

- I tako, jednog dana sam ja njemu predložila da bi bilo bolje kad bismo se odselili u Veliku Britaniju. Nakon nekog vremena napokon je pristao. Ja sam otišla prva, sama u nepoznato, nisam poznavala apsolutno nikoga. Javila sam se na nekakav oglas na Facebooku za njegovatelja i hvala Bogu, sve je bilo ok s tom agencijom. Tamo sam upoznala nekoliko djevojaka s kojima sam i dan-danas ostala u super odnosima, makar više ne radim za tu agenciju.

- Agencija je bila u Salisburyju i radilo se o poslu live in carer, što bi značilo da sam živjela s klijentima i bila im dostupna 24/7, imala sam samo 2 sata dnevno za sebe. Zatim sam preko moje kume došla do djevojke koja me je preporučila na današnje radno mjesto i ona mi je danas ovdje najbolja prijateljica.

- U Englesku sam došla prošle godine u travnju i već u srpnju sam imala drugi posao i preselila se u grad kojim sam šetala Googleom dok sam još bila u Hrvatskoj. Sada živim u Portsmouthu i volim taj grad, a izabrali smo ga zato što je "simpa" i ima more koje mi obožavamo. Naravno da se to more ne može mjeriti s našim Jadranom, ali mi smo sretni dok god ga vidimo. Obala je prelijepa, duga šetnica, kule, stijene...ma prekrasno.

Život u gradu uz more

- Portsmouth je veliki lučki grad u Hampshiru, na južnoj obali Engleske. Nalazi se uglavnom na Portsea otoku s populacijom od otprilike 300.000 stanovnika, to je u Velikoj Britaniji jedini otok-grad, a ujedno je i jedini grad na Britanskom otočju s većom gustoćom naseljenosti od Londona.

- Portsmouth je vrlo zanimljiv grad, prepun nekakvih događanja i zbivanja. Ovdje život počinje srijedom i nastavlja se sve do nedjelje. Pubovi su tim danima krcati, a u restoranima je skoro nemoguće naći slobodan stol ako nemaš rezervaciju. Turistički grad je vrlo zanimljiv. Ima puno mjesta za posjetiti u Portsmouthu, bez obzira što tražite. Pokriva sve velike atrakcije, kao što su toranj Emirates Spinnaker, povijesni Dockyard, dvorac Southsea i muzej Charlesa Dickensa.

- Grad ima apsolutno sve što je nekome potrebno, uz to to je i studenski grad i ovdje je jaaako puno fakulteta. Portsmuth se ne može uopće usporediti sa Siskom jer nisu ni po čemu slični. Iako sam rođena Sisčanka, nikad mi Sisak nije bio "nešto", vjerojatno zato što je uvijek nekako tmuran, a sad je bome i prazan. Tamo se sada osjećam kao da sam strankinja. Čak i ovdje kad me jedna žena pitala gdje idem na godišnji, i kad sam joj rekla u Hrvatsku, ona ju je nahvalila. Rekla mi je da nikada nije bila ali su neki njezini prijatelji i klijenti bili i svima se sviđa. To mi je bilo drago čuti jer ovdje jaaakoooo malo ljudi zna gdje je uopće Hrvatska. Kada sam joj rekla da sam ja iz Hrvatske, ona je rekla pa ti onda ustvari ideš kući, a ja sam rekla: "ne ovo je moj dom sada". U Hrvatskoj je moja obitelj koja mi užasno nedostaje, ali ovo je zemlja u kojoj ću ja ostariti i vratiti se u Hrvatsku kad budem bila u mirovini, ali onda ćemo si kupiti neki apartmanćić u Zadru i uživati na moru u gradu koji mi je ovo ljeto izazvao suze.



Prvi strahovi

- Preko Facebooka sam došla do agencije i oni su odgovorili u roku od nekoliko sati. Postavila sam im "milijun" pitanja i na kraju višetjednog dopisivanja i razgovora preko Skypa, odlučila sam riskirati sve i otići.

- Kao što sam rekla, otišla sam sama, nikoga nisam poznavala i išla sam u totalno nepoznato. Ali, ja sam inače osoba koja nema problema s promjenama, vjerojatno jer sam već od svoje 18-e vrlo samostalna, odlazila za poslovima u druge gradove, nikada me nije bilo strah toga.

- U tom trenutku moj najveći problem je bio kako ću bez supruga i kako će on bez mene (mi smo onaj par koji uvijek provodi svoje vrijeme zajedno i nikada nam nije dosta, a i to će biti prvi put da ćemo uopće biti razdvojeni), a drugi strah je bio jezik (koji razumijem, ali sam ga onda slabije govorila, dosta sam "zarđala", naravno, danas sam puno bolje, još uvijek nisam savršena ali komuniciram i radim bez problema).

- Sada radim u domu za pokretne i nepokretne kao njegovateljica. Ovdje su smjene po 6 i 12 sati. Radim kao samozaposlena jer, kao što je poznato, Hrvati imaju restrikcije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Meni to nije loše jer sama mogu birati kad ću raditi i koliko i mogu ići na godišnji koliko ja hoću. Jedina mana je ako ne radiš, nisi plaćen.

- Recimo, sad smo bili 28 dana u Hrvatskoj i nismo plaćeni za to, ali možemo si to bez problema priuštiti jer od plaće do plaće nam ostane dosta ušteđenog novca. S time da ne pazimo ovdje na novac, često idemo u restorane, kupujemo odjeću, a da se ne pitamo treba li nam to uopće, i što je najljepše možemo si priuštiti i putovanja, a na kraju mjeseca nam opet ostane dosta novca.

Teško je pronaći stan

- S obzirom da sam ja prva došla sama, a kad sam se preselila u Portsmouth, drugi dan je odmah došao i suprug jer ga je već čekao posao kod istog šefa gdje sam i ja počela raditi. Na početku smo bili smješteni u nekom sobičku. Inače vlasnik doma iznajmljuje stanove i sobe studentima i radnicima. Soba je bila u dijeljenom stanu, na jednu kupaonicu i kuhinju je otprilike 3-4 sobe, što je koma. Taj smještaj je bio katastrofa. Kad otvorite vrata haustora, to je izgledalo kao da ste došli u Bronx, užas. Nakon nekoliko tjedana počeli smo tražiti vlastiti stan i uspjeli smo se odseliti za 3 mjeseca jer nam je toliko trebalo da pronađemo stan.



- Stan je prilično teško pronaći, evo mi smo baš sada u procesu pronalaska novoga jer se stan u kojem smo sada prodaje.

- Prvi put kad smo tražili stan bila je prava noćna mora. Morate biti non-stop na internetu i pratiti ponudu, morate biti brzi jer sve što na nešto sliči, brzo se i iznajmi. Ovdje ljudi uopće ne brinu za nekretnine, žive svakako, izgled im uopće nije bitan. Pa se isto tako ponašaju i sa stanovima koje iznajmljuju.

- Većina stanova im je staro, ružno i oronulo, s nekim starinskim namještajem. Stan koji izgleda ljepše se jako brzo iznajmi. Mi smo trenutno u jednosobnom stanu i plaćamo ga 650 funti + režije, što nas na kraju košta oko 850 funti mjesečno sa svime. Stan je lijep i na "posh" lokaciji. Sve nam je nadohvat ruke. Do nama bitnih stvari nam treba manje od 10 minuta pješice. Sada tražimo stan uz obalu da možemo uživati kako i zaslužujemo.

- Englezi nam se čude da želimo plaćati stan više samo da bismo imali pogled na more. Ali, oni ne shvaćaju da smo mi u Hrvatskoj ostavili novouređenu kuću po našem ukusu i da će nam taj budući stan biti naša oaza sreće.

- Kada hoćete unajmiti stan, traže vas hrpu papira, pismo poslodavca, gdje ste sve živjeli zadnje 3 godine, reference stanodavaca, bankovno stanje, NIN, jeste li zaposleni ili samozaposleni... Cijene stanova su malo prenapuhane, ali si to mogu i dozvoliti kad je potražnja stvarno velika.



Englezi nisu baš zgodni

- Zanimljivosti o Englezima - ja ih uopće ne smatram zanimljivima, oni su za mene još uvijek totalni čudaci, još uvijek Balkanka živi u meni. Prije negoli sam uopće došla u Englesku, mislila sam da je to jedna moderna i otvorena zemlja prema svima, sada znam i vidim da to ipak nije tako. Strance ne vole, valjda zato što radimo posao koji oni ne žele.

- OK, i ja bih se ljutila kad bi se Hrvatska naselila strancima koji dolaze zbog povlastica, a ovdje je takvih dosta, ne žele raditi, već žive na teret države.

- U Poljskoj su jedne novine napisale članak koji navodi koje sve blagodati imate kad se preselite u UK. Poslali su otvoreni poziv za to i sad se bune na njih. Maknite povlastice i ostat će samo oni koji su tu došli raditi i živjeti pošteno.

- Ali, ostavimo se politike, ono što je mene užasno iznenadilo je to koliko su Englezi debeli ili, da budem kulturna - pretili. Nikada u životu nisam vidjela toliko debelih ljudi kao u UK. Njima je kuhanje gubljenje vremena, većina ih jede gotovu, smrznutu hranu koju stavite na desetak minuta u mikrovalnu pećnicu. Meni se svi na poslu čude kada radim smjenu od 12 pa si skuham ručak i donesem na posao. Ne mogu vjerovati da znam kuhati svašta i da uopće gubim vrijeme na to.

- Osim što se hrane na brzoj mikrovalnoj hrani, tu je KFC, McDonalds i njima slični i svi su oni krcati ljudima. Englezi vole dobro popiti i pojesti i to se vidi na njima.

- Isto tako Engleze smatram...hm...kako to reći, a da ne budem previše nepristojna - možda, ne baš lijepim ljudima. I stvarno nemaju srama kako se odijevaju.

- Na primjer, ovdje sve djevojke nose vruće hlačice i majice do pupka, uske haljinice i slično, a salo im se prelijeva na sve strane. Ali, kakvi god bili, oni znaju uživati u životu. Ne razmišljaju previše o budućnosti, rade od danas do sutra. Idu po pubovima, restoranima, putovanjima, nisu robovi kuća kao mi i u neku ruku tako bismo svi trebali živjeti - uživati u životu.

- Ovdje ljudi dugo žive. U Hrvatskoj mogu nabrojati na prste jedne ruke koliko ljudi znam iznad 90. godine starosti dok je ovdje sasvim obratno. Stari ljudi žive preko 100 godina i, što je najbolje u svemu, izgledaju kao da imaju 80 godina. Pretpostavljam da je to zato što lagodno žive.

Nema povratka do mirovine

-  Za kraj moram reći da nam je odlazak definitivno bio najbolja odluka u životu. Svatko s imalo mozga u glavi ovdje može uspjeti. Naši planovi su ostvarivi i na dobrom smo putu da ih i ostvarimo. Nostalgija se pojavljuje jedino prema obitelji i Jadranu. Do sada smo u Hrvatsku išli svakih 6-7 mjeseci, sada smo odlučili da ćemo ići samo jednom godišnje jer umjesto da idemo u Hrvatsku, putovat ćemo na nama prije nemoguća mjesta. U Hrvatskoj se samo naživciramo situacijom i jedva čekamo da se vratimo "doma", a to nam je sad UK. Tužno, ali istinito.

- Hvala onom tko je izmislio Skype, bez toga bi bilo užasno. Ja sam jednom tjedno sa svojim roditeljima na Skype-u po sat-dva, tako da ustvari ni oni, a ni ja nemamo previše osjećaj da ustvari nismo zajedno.

- Kad dođemo u Hrvatsku, puno je suza na rastanku i s naše i s njihove strane, ali kao što i oni sami kažu, "idite djeco, gradite si bolji život" i to nam je vjetar u leđa koji nas drži podalje od nostalgije. Naš plan je ostati u UK do mirovine, a nakon toga kupiti stan u Zadru i uživati u ostatku života u Hrvatskoj s engleskom mirovinom.

- I ono što je meni najvažnija stvar u ovoj priči je to da od ovoga ničega ne bi bilo da nisam imala podršku supruga. U 3 mjeseca, koliko smo bili razdvojeni, nije bilo dana da se nismo čuli Skypeom, isplakali smo se oboje za cijeli život za vrijeme razdvojenosti. On je nešto najvažnije u mom životu i jedno drugom smo neopisiva podrška. Hvala Bogu pa je to teško razdoblje iza nas i sada dalje koračamo sretni životom - zaključuje Marina.


NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?