Irska je državljanima EU majka, a svima ostalima maćeha
PREPORUČUJEMO
DUBRAVKA IZ IRSKEIrska je državljanima EU majka, a svima ostalima maćeha

08.10.2016. by Dubravka Lisak

Početi živjeti u stranoj zemlji nije lako. Sjećam se sebe kad sam treće jutro krenula s kćeri u školu. Na stanici sam srela dvije Indijke, drage ženice, susretljive i otvorene, od kojih će mi jedna postati prijateljica. Ovo je priča o Simi, profesorici kemije iz Calcutte, i o tome kako Irska nije prema svakome jednako otvorena koliko bismo željeli vjerovati.

Ovdje se djeca smiju kretati sama u školu i iz škole tek kad navrše 12 godina. To često prdstavlja problem zaposlenim majkama, koje se snalaze kako znaju i umiju, većinom plaćajući dadilje ili uzimajući au-pair iz slabije razvijenih zemalja. Prva dva mjeseca kćer sam vodila sama, svako jutro autobusom u pola 9, ćaskajući sa svojim Indijkama o svemu i svačemu, upijajući djeliće te stare konzervativne kulture, nama toliko strane i neobične. Shvatila sam tako da, iako su jako obrazovane, ne mogu raditi u Irskoj. Naime, rade samo njihovi muževi, i to ne samo zato jer je to običaj u Indiji, već i zbog toga što ne mogu dobiti radnu dozvolu. Te dvije vrhunski obrazovane samosvjesne žene prihvatile su se brige o kućanstvu, djeci, žrtvujući sve što su do tada u životu stekle, svo svoje zanje, dok su njihove karijere ostale samo sjena nekog prošlog života, dok su bile djevojke. Uvijek me to rastuživalo. Njima sudbina kao da nije naklonjena. Muškarci su ti oko kojih se sve vrti, a one su rođene da budu poslušne žene i dobre majke.

Družeći se s njima, shvatila sam da u Indiji još postoji običaj podjele po kastama, da se brakovi još uvijek dogovaraju, da su djevojčice neželjena djeca. Naučila sam, doduše, i kako spremati curry piletinu i kako skuhati fantastičan masala čaj, ali ipak nedovoljno da ispere gorak okus u ustima.

Sima je nakon nekog vremena, kad sam počela raditi, preuzela brigu odvođenja moje djevojčice u školu. Za mene, rad je bio logičan sljedeći korak mojeg preseljenja. Od opuštene kućanice, pretvorila sam se u radom zaokupljenu ženu. Moje obaveze su rasle kad sam prihvatila vođenje internetskih kampanja i ostavljale sve manje vremena za neke uobičajene stvari kao što je druženje s prijateljicama. Pa ipak, ponekad bih pronašla vremena da sa Simom popijem masala čaj.

Njena djevojčica Ayshi postala je najbolja prijateljica moje kćeri te bi svako popodne provodile u dječjoj igri. Zavoljela sam Ayshi, a zavoljela sam i Simu. Simin suprug je direktor u jednoj indijskoj banci koja ima podružnicu u Dublinu. Ona je jedno prekrasno biće, bez imalo zlobe u sebi, uvijek spremna pomoći. U Irskoj boravi na dependent vizi, bez mogućnosti za rad. Potpuno je ovisna o svojem suprugu, a on pak o svojem poslu. U svibnju je Sima upisala kratak studij engleskog jezika jer jako želi ostati ovdje. Pronaći posao i ostati.

Irska naprosto obuzme čovjeka. Znam da to zvuči čudno, ali zaista te obuzme u nekom neopisivom smislu, pruži ti sve o čemu si ikada sanjao. Živjela sam 40 godina u Hrvatskoj, ali tek ovdje sam se počela osjećati slobodno. Tek ovdje sam osjetila što je to kad te društvo i država štite kao ravnopravnog građanina. Isto tako obuzela je i Simu. Zadržala je svoju kulturu, ali rodila se u njoj ona lakoća irskog života, veselja i dobrodušnosti. Planirala je pronaći posao u nekoj školi, kao profesor kemije ili engleskog jezika. Podržavala sam ju u tome jer sam ju željela vidjeti onakvu kakva jest: pametnu, obrazovanu i uspješnu ženu koja će svojoj kćeri omogućiti najbolje u životu.

A onda je uslijedio šok. Nisu im produljili vizu, vraćaju se u Indiju. Sve nade i svi snovi preko noći su joj pali u vodu. Irska je građanima EU majka, ali svima ostalim maćeha. Teško je raskinuti veze. Teško je prekinuti prijateljstva. Djeca uplakana ne razumiju zašto se više neće igrati zajedno.
 
Jedna je, ipak, razlika između Sime i mene. Ona je cijelo vrijeme znala da je ovdje privremeno. Ja ovdje vidim budućnost, kako svoju tako i svoje djece. Sve im je bilo privremeno. Igračke koje su se kupovale nisu bile velike da ne zauzimaju mjesto u avionu. Suđe se kupovalo najjeftinije da se može baciti. Kad pogledam kroz prozor, ja vidim dom. Njen dom je tamo negdje daleko.
 
Simi ću zauvijek biti zahvalna na prijateljstvu i brizi za moje dijete. Nedostajat će mi njen iskričav smijeh i mali ženski razgovori. I već je zamišljam u šarenom sariju kako se sklanja sa sunca Calcutte, vodeći svoju djevojčicu u školu. Sjetit ću je se svaki puta kad budem kuhala masala čaj i nadati se da će uspjeti sreću pronaću u svojoj rodnoj zemlji te jednom opet postati sretna i uspješna žena.

Good luck, Sima!




Pročitajte i prethodne članke by Dubravka Lisak:
Irci ne popuštaju pred političarima: 'Voda nam pada s neba skoro svaki dan, još da je plaćamo?!'
Što se zapravo dogodilo: Kako su naši ljudi ostali bez krova nad glavom
Druga strana Dublina: Kako je dječak dospio u ralje utjerivača dugova
U Irskoj danas obilježavaju 'ženski Božić': Žene piju u pubu i odmaraju, muškarci rade po kući
Halloween u Dublinu: Tradicija pretvorena u unosni biznis
Zahvaljujući internetu i Skypeu, kao da nismo daleko od svojih

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?