PREPORUČUJEMO
SANJA WISSINK MESIĆAko planirate otići, ne idite trbuhom za kruhom. To danas nije potrebno

01.11.2016. by Sanja Wissink Mesić

- Ja sam Sanja Wissink Mesić, imam 52 godine i rođena sam u Zagrebu, u sada bivšoj Jugoslaviji gdje sam proživjela moje lude osamdesete, preživjela i rat i prve konstituirajuće godine naše mlade Hrvatske. Osim u Zagrebu, radila sam 4 godine u Ericssonu u Stockholmu i trenutno sam jedanaestu godinu u Philipsu u Eindhovenu, u Nizozemskoj. Moja trenutna funkcija je voditeljica programa za edukaciju kupaca.

Zašto sam pristala napisati ovu priču?

Na raznoraznim hrvatskim internet stranicama, svako malo se pojavi članak o ljudima koji odlaze u inozemstvo „trbuhom za kruhom“, iseljavaju, pecalbare... Čitala sam ih u početku pažljivo, tražeći neku dodirnu točku s mojom pričom, potvrdu da moja priča nije izolirani slučaj u hrvatskim okvirima. No, već neko vrijeme čitam ih površno jer su postale vrlo predvidljive. Znam da mediji biraju takve priče jer im je potreban što veći broj „klikova“ i dobro znaju što će „podići živac“ hrvatskom puku. Ne čudi stoga što su i komentari vrlo predvidljivi i, po mom skromnom mišljenju, mogu se grupirati u nekoliko kategorija:

1) "Bravo, i ja ću čim ugrabim priliku“
2) „Ja sam propustio/la šansu, prestar/a, prekomplicirano je sada“
3) „Kukavice i mrzitelji svega hrvatskog, treba ostati u Hrvatskoj i boriti se za svoju domovinu“
4) “Vratit ćete se podvijena repa jer vani si uvijek stranac, građanin drugog reda, nema do svoje rodne grude“



I to me jako rastužuje. Rastužuje me taj suženi vidokrug, kratkovidnost.

Shvaćam, nismo svi jednaki i što je za jednog avantura za drugog je noćna mora i to je OK. No, živjeti „vani“ ne mora biti muka i trpljenje, velika žrtva. U današnje doba globalne povezanosti, interneta, e-maila, Skype-a biti na drugom kraju zemaljske kugle nije isto kao nekada. Isto tako, odlazak u inozemstvo ne mora biti iz nužde već radoznalosti i želje da se prošire vidici, nauče nove stvari, upoznaju ljudi. Ukoliko odlazite "van" s namjerom da brzo zaradite i vratite se kući, razočaranje je neminovno. Ne zato što brza zarada ne postoji osim dobitka na lotu ili lude sreće, već zato što će takav predumišljaj ograničiti sposobnost da se prilagodite, integrirate, steknete prijatelje i stvarno budete sretni i u toj stranoj zemlji. Nemojte putovati zatvoreni kao kofer. Otvorite um i srce, naučite to „lokalno“, upoznajte ljude i shvatite kako žive i zašto tako žive. Naučite jezik! Na taj način će te puno naučiti, postati sretniji čovjek koji se jednako dobro osjeća u „svojoj“ i u „tuđoj“ zemlji.

Solim pamet? Zašto sam takvog mišljenja? Evo, ukratko moje priče.

Od svoje 26. godine sam radila u Ericsson-u, kad sam počela 1986. to je još uvijek bila tvornica Nikola Tesla koja je radila s Ericssonom i prije privatizacije. Napredovala sam kroz različite odjele i funkcije, uglavnom u IT-u koje je u doba osamdesetih počelo stasati kao ozbiljna, neophodna funkcija. Nisam osoba koja bi mogla svoju mirovinu dočekati u jednom poduzeću na jednom radnom mjestu. Uvijek sam tražila (i još uvijek to činim) nove izazove, mogućnosti da se nešto novo vidi, nauči, napreduje. Tako sam se i prijavila na poziciju „Softwer configuration manager“ u Ericssonu u Stockholmu. Ista kompanija ali nova zemlja, novi izazovi.



Zašto Švedska i Ericsson? Postojalo je nekoliko razloga. Prijelaz na novu funkciju u istoj kompaniji je lakši, osobito ukoliko vam je potrebna radna dozvola, a u to doba Hrvatska nije bila dio EU. U Švedskoj je engleski jezik zapravo drugi službeni jezik – svi ga govore i još k tome vrlo rado. Engleski jezik je i inače „službeni“ u svim multinacionalnim korporacijama pa je u takvima i lakše pronaći posao kao stranac. Bez obzira na to, naučila sam i taj švedski jezik. Nisam bila spremna na neke drastične poteze, kao preseljenje u Australiju i Kanadu – ostati koliko toliko blizu obitelji je bilo „pod moram“, u to doba sam već bila samohrana majka prekrasnoj djevojčici i kontakt s obitelji, bakom i djedom djetetu je jako potreban.

- Ukoliko želite raditi i istovremeno imati djecu – idite u Švedsku! Emancipacija je jaka, ali to ne znači da su žene postale vikinzi i vladaju zemljom. To znači da sustav omogućava roditeljima da ravnopravno sudjeluju u odgoju djeteta. „Mama i tata dani“ jednakomjerno su raspoređeni. Očevi jednako često kao i majke rade jedan ili dva dana manje kako bi više bili s djecom. Dovesti dijete u ured ukoliko baš taj dan niste uspjeli organizirati nije nikakvo čudo, smetnja i katastrofa. Stakleni strop gotovo da i ne postoji, „old boys club“ se rasplinjava. Radna atmosfera je opuštena, ali nipošto tu ležernost nemojte shvatiti kao pomanjkanje radne discipline i rezultata!

Radno vrijeme mi je bilo fleksibilno (naravno da to nije primjenjivo na sva radna mjesta). Fleksibilno znači da svojih 8 sati ne morate provesti u uredu od 8 do 17. Znači da ih možete rasporediti kako vam odgovara, osim ugovorenih sastanaka. Najbitnije je da postižete dogovorene rezultate – kako i u koje vrijeme je manje bitan faktor. Konkretno, radila sam s kolegom programerom koji je bio u uredu od otprilike 21 sat do jutarnjih sati. Viđali smo ga samo na rijetkim sastancima, ali nikada nije propustio niti jedan deadline i programi („kodovi“) su mu bili vrlo kvalitetni.

- Stockholm je uistinu prekasan grad, osobito stara jezgra. Pun je restorančića i barova, ima se gdje izaći i što vidjeti bez obzira u kojoj ste životnoj fazi – sa ili bez djece, sami ili u paru. Prometna povezanost podzemnom je odlična. Jedina mana gradu su izuzetno visoke cijene nekretnina, nemojte se nadati svom stanu iz snova u samom gradu, veća vjerojatnost je da će te nešto pogodno pronaći na periferiji. U svakom slučaju, dobro se informirajte o kupnji i prodaji nekretnina bez obzira u kojoj ste zemlji jer su pravila (pisana i nepisana) vrlo različita.



- Šveđani - ne znam tko je to nalijepio etiketu hladnoće i rezerviranosti Šveđanima. Ja sam upoznala fenomenalne kolege, najtoplije ljude koji su mi postali prijatelji i među samim Šveđanima kao i strancima koji su živjeli i radili u Švedskoj kao i ja.

Religija je osobna stvar pojedinca. Švedjani ionako imaju vlastitu crkvu kojoj možete postati član, a i ne morate. Ukoliko jeste, plaćate „članarinu“ i tako se crkva financira. U takvoj sam se crkvi udala kao ateistica jer je bilo dovoljno da je suprug član. Svećenik koji nas je oženio, pjevao nam je i plesao na svadbi tradicionalne švedske svadbene stvari. Nestvarno prekrasno i toplo!

- Švedska kuhinja - kako nisam ljubitelj ribe i morskih plodova, veliki dio švedskog „stola“ mi nije interesantan, a ostatak je vrlo, vrlo jednostavan. A riblji fond je onaj sjevernomorski, teška plava riba i prvi put u životu sam vidjela svježi bakalar. Nije me baš impresionirao. Eto, da nije bilo prodora azijatske kuhinje, švedska kuhinja bi vrlo vjerojatno bila jedna od najdosadnijih kuhinja na svijetu.

Švedska bi bila moja destinacija iz snova da nije jednog jedinog faktora. Ako mislite da je to klima, odnosno hladnoća – varate se. Stockholm je na obali, tako da je hladna klima ublažena, doživjela sam puno hladnije zime u Zagrebu. Ono što me polako, ali sigurno tjeralo iz Švedske je mrak. Nije baš totalna polarna noć, ali pola godine je Stockholm uvijen u dugu noć i kratki, sivi dan.



- Kako sam se u međuvremenu udala, a suprug je Nizozemac, odlučili smo se preseliti malo „južnije“ u Nizozemsku. Tako je počelo novo poglavlje u životu.

Kad se kaže Nizozemska, uobičajene asocijacije su Amsterdam, tulipani, vjetrenjače, marihuana i legalizirana prostitucija. Uobičajeno mislimo kako je Nizozemska slobodoumna, progresivna, da je svašta dozvoljeno. Rekli bi, gotovo dekadentna zemlja. Stvarnost je jako drugačija. Nizozemci su isklesali privid tolerancije i progresije do savršenstva. Zbog njihove kalvinističke, prizemljene, suzdržane naravi čini se kako sve i svašta toleriraju. No, zapravo su veliki individualisti, a kako je crkva odvojena od države, religija je osobna stvar pojedinca jednako kao i političko opredjeljenje - još nisam naišla na situaciju u kojoj se dva Nizozemca nadglasavaju oko svojih uvjerenja. Naravno da postoji i ona „desna“ skupina u društvu, no imaju marginalnu poziciju u parlamentu i ekstremizam Nizozemci ne toleriraju. To je protiv njihove prirode. Ne vole napuhavanja, preuveličavanja pa tako ni ekstreme. Kaže njihova poslovica „Doe maar gewoon dan doe je al gek genoeg“ – Budi normalan i to je dovoljno ludo.

- Vječiti problem integracije doseljenika iz Turske i Maroka, a u novije doba i Poljaka te izbjeglička kriza otežali su, ako ne i potpuno onemogučilo doseljavanje u Nizozemsku „na svoju ruku“. Ukoliko ste spremni raditi na crno, što znači maksimalno 3 mjeseca koliko vrijedi turistički boravak, „konkurencija“ će vam biti poljska, rumunjska, bugarska emigracija spremna na tromjesečnu crkavicu s kojom se vraćaju u svoju zemlju i žive neko vrijeme pa se opet vraćaju po isto. Ukoliko niste spremni na takvo nešto, ne bih vam preporučila samo tako spakirati kofere i trbuhom za kruhom pravac Nizozemske. Pripremite teren dok ste još u Hrvatskoj, povećajte networking, aktivno koristite npr. LinkedIn, pronađite posao i poslodavca koji su spremni osigurati vam radnu dozvolu (koja je još uvijek potrebna!). Tek onda počnite planirati preseljenje.

Kako ništa nije apsolutno sigurno i sama sam primjer. Ja sam se, iako udana za Nizozemca i nisam trebala prolaziti procedure, zbog jedne birokratske pogreške godinu i pol dana sudila s Imigracijskim uredom. To je bio jedini način da se njihova vlastita pogreška ispravi jer je odluka Imigracijskog ireverzibilna. EU je jedna velika birokratska zavrzlama, pa kad se pomnoži s poslovicnom nizozemskom opsjednutošću pravilima (rekli bi oni „regels zijn regels“ - pravila su pravila) – rezultat je takav jedan besmisleni sudski spor koji je državu koštao novaca.



Kad se taj spor riješio, vrlo brzo sam pronašla posao u Philipsu i tokom godina promijenila nekoliko funkcija i napredovala do današnje voditeljice programa za izobrazbu kupaca u danas samostalnoj kompaniji Philips Lighting. Činjenica jest da se u velikim korporacijama, kad se jednom zaposlite u takvoj, otvaraju nebrojene mogućnosti za vertikalno pa i horizontalno pomicanje. Uvjet je da postižete rezultate. To je moje osobno iskustvo i u Ericssonu i u Philipsu.

- U Nizozemskoj nema megapolisa, ona je vrlo ujednačeno naseljena i kada putujete automobilom zapravo vrlo rijetko prolazite kroz područja koja nisu naseljena. Takve „divljine“ su rijetke i gotovo uvijek su zaštićena prirodna dobra. Eindhoven je prosječan gradić od oko pola milijuna stanovnika – iako je zapravo peti grad po veličini u Nizozemskoj. Sam grad ima sve što treba, a i ukoliko se neki odličan koncert događa na drugom kraju zemlje – za dva do tri sata ste na odredištu. Nizozemska je nama strancima mala - samim Nizozemcima sve što ne mogu u pola sata stići biciklom je jako daleko.

Eindhoven sam ima dosta stranaca, pretezno (naravno) došljaka iz Turske, Maroka, Poljske, Surinama i Kariba, no i jako puno takozvanih „knowledge workers“ – onih koji su dosli iz svih kuteva zemaljske kugle kao visokoobrazovani mladi potencijali. Osobno radim u poslovnom kampusu s više od 100 kompanija i svakodnevno sam okružena indijskim, kineskim, ruskim, engleskim, španjolskim i mnogobrojnim drugim jezicima i ljudima koji ih govore. U takvom jednom inspirirajućem okruženju ne možete biti drugačiji nego toleratni i uključivi.

- Živim u inozemstvu sedamnaest godina, trećinu svog života. Niti u jednom trenutku nisam požalila odluku da karijeru i život nastavim u inozemstvu. Naučila sam jako puno, napredovala, osnovala obitelj, stekla prijatelje i napunila svoju kutiju sjećanja prekrasnim događajima. U Hrvatskoj sam često, posjećujem obitelj i ugrađujem tu hrvatsku obiteljsku povezanost i toplinu i mojoj djeci. Nizozemci su tu vrlo pragmatični – kad dijete stasa za fakultet ili posao, najčešće odmah odlazi od kuće i nastavlja samostalni život. Roditelji se tu i tamo, ne prečesto, posjećuju. A sami roditelji, kako sam to jednom čula od jedne nizozemske mame, „nastavljaju život prije djece“.



Trenutno ne razmišljam o povratku iz više razloga, a onaj presudni je situacija u Hrvatskoj. Društvena i politička klima u Hrvatskoj u ovom trenutku je, blago rečeno, u potpunoj suprotnosti s vrijednostima u koje osobno vjerujem.

Postoji li recept za „sretni“ život u inozemstvu? Sigurno ne. Svi smo različiti, svijet je pun različitosti i svaka situacija je unikatna. Ne postoji recept, ali mogu otkriti neke sastojke:

- Planirajte odlazak. Ne odlazite „trbuhom za kruhom“. To nije potrebno u današnje vrijeme.
- Budite realni u očekivanjima. Visoko obrazovanje znači više mogućnosti. Europa je preplavljena jeftinom niskoobrazovanom radnom snagom. Traže se stručnjaci – ili barem potencijal.
- Networking je zlata vrijedan. Uključite se na Linkedin, kontaktirajte ljude u poduzećima koja vas privlače ili one sa sličnim poslovima i kvalifikacijama. I nemojte nikada prestati s networkingom – osobna poznanstva i preporuke češće otvaraju vrata od slanja životopisa.
- Kad se doselite – naučite jezik, postanite dio zajednice u kojoj živite, iskreno se zainteresirajte za ljude oko sebe, svoje susjede i kolege. Nemojte odmah tražiti „hrvatske klubove“ – jer to je trenutni nagon, bijeg od samoće. Krenite s mišlju „tu živim“, a ne „tu sam samo privremeno“.

Želim vam sretan i ispunjen život što god vi odabrali: ostati ili otići. Birajte pametno.








NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?