Došao u Njemačku s 300 eura u džepu, radio po cijele dane i - isplatilo se!
PREPORUČUJEMO
MARIO RADIĆDošao u Njemačku s 300 eura u džepu, radio po cijele dane i - isplatilo se!

05.11.2016. by Sandy P. Slavenska

- Imao sam kompliciranu situaciju u životu. Dijete od samo mjesec dana, problem s hrvatskim pravosuđem, situacija u državi bila je katastrofalna, a zadnjih 5-6 godina nisam vidio nikakve izglede da ja i obitelj opstanemo u Zagrebu. Sjeo sam u auto i otišao iz države. Ostavio i suprugu i dijete kod kuće. Nikad se nisam vratio - započinje svoju priču Mario Radić (27), rodom iz Žepče u BiH, koji već dvije godine živi u Münchingenu, mjestu 11 km od Stuttgarta, a prije godinu dana pridružila mu se i supruga Iva.

Spavao na parkinzima

- Spavao sam na parkinzima. Jako je bilo teško. I danas je teško pronaći stan, čak i ako znate jezik. Traži se preko agencija, a one svoju uslugu jako puno naplaćuju, čak i do dvije mjesečne rente. Ranije je uslugu plaćao onaj koji je tražio stan, danas je zakon promijenjen pa plaća onaj koji stan iznajmljuje. Pored skupoće, problem je i manjak stanova na tržištu, a procjenjuje se na čak 280.000. Država treba radnu snagu, a nema smještajnog kapaciteta da je primi.
 
- Došao sam u vrijeme kad su još bile obavezne radne dozvole. Prvih 13 dana spavao sam na parkingu i razbijenim mobitelom lovio wi-fi signal da si pokušam naći neki posao. Srećom, upoznao sam jednog čovjeka koji me za 200 eura zaposlio i dao stan. Još uvijek radim kod njega, upravo odrađujem otkazni rok, nakon čega počinjem počinjem raditi u jednoj državnoj firmi, jednoj od vodećih građevinskih u Njemačkoj - objašnjava naš sugovornik.

Krevet plaćao 600 eura



- Ne samo stanovi, već i sobe su jako skupe. Ja sam samo krevet plaćao 600 eura. A ako nemate tri platne liste, ugovor za stalno, ako ste s Balkana i prezime vam završava na -ić, imate dijete ili kućnog ljubimca, bit će vam još i teže. Svi pate za Njemačkom, ali doći ovdje nije bajka.

- Za život ovo je jako dobra zemlja. Otkad smo došli, nikad nismo ostali bez novca. U Hrvatskoj smo znali kupiti zadnje lipe po džepovima da možemo kupiti slanac. Ovdje sam u par navrata bio ostao bez posla. Tada se prijavite na zavod za zapošljavanje, plate vam stan, i do godine dana isplaćuju 70% plaće, normalno ide zdravstveno, baš kao da ste u radnom odnosu. Sustav je savršen. Ne znam postoji li uređeniji u ovom dijelu Europe - ističe Mario.

Došao sam s namjerom - obezbijediti obitelj

- Kad sam tek došao bio sam u jako teškoj situaciji. Morao sam platiti čovjeku jer nisam znao pričati, kretati se. Došao sam s 300 eura u džepu, ali i s jasnom namjerom - obezbijediti obitelj. Radio sam kao armirač, iako sam dobar strojar i profesionalni kranist. Ali nisam znao jezik i nisam se usudio reći da znam raditi nešto što zahtijeva znanje jezika.
 
- Kad sam tek stigao, situacija je za nas bila kakva je danas za Srbe i Bosance. Čekao sam radnu vizu 21 dan, a zatim samo počeo raditi. To je krvav posao. Puno znoja i razdvojenosti od obitelji. Supruga je prijetila da će me ostaviti jer je ispadalo kao da ne želim zajednički život. Teško je to možda shvatiti nekome tko nije i sam to prošao, ali stvarno sam se napatio - prisjeća se.



Naši ljudi samo gledaju kako iskoristiti

- Problem je i to što su ljudi sve manje voljni pomoći. I to opravdano jer naši ljudi vam gotovo uvijek "zabiju nož u leđa", prošli smo i sami kroz to iskutvo. Pokušali smo jednoj ženi pomoći i to se na kraju okrenulo protiv nas. Doveli smo su iz Hercegovine, pronašli posao, insistirali da je naš gazda prijavi, a na kraju nije htjela plaćati stan. Mi imamo dvoje djece i ne padaju nam novci s neba. Na kraju smo ispali loši ljudi, a ona svetica koju smo navodno otjerali iz stana. Optužila nas je čak i da nam je čistila i kuhala i da smo je maltretirali. Žalosno. Iz nekog razloga naši ljudi samo gledaju kako nekoga zeznuti i zakinuti. Oni koji zapošljavaju, daju mizerne satnice jer znaju da je ljudima potreban posao. Dovedu ih pa strpaju njih 9 u jedan stan s jednom kupaonicom, a naplaćuju po 400 eura za krevet.

Za 100 eura ovdje napunimo kolica, u Hrvatskoj jednu vrećicu

Unatoč teškom početcima, obitelj Radić ne planira se vraćati. - Nema šanse. Nikad više. Ovdje imamo dovoljno novca za priuštiti si normalan život, ljetovanje, zimovanje, svake godine nov namještaj, djeci robu, i to ne s tržnice već iz dućana. Higijenske potrepštine koje su u Hrvatskoj preko 20 kuna, ovdje su jedan euro. Za 100 eura napunimo čitava kolica, u Hrvatskoj jednu vrećicu - kaže Mario.

- Samo su stanovi strahovito skupi, te troškovi mobilne mreže. Nema sjedenja i ispijanja kave, ovdje ljudi rade i nemaju za to vremena. Živimo u bogatom dijelu grada gdje je Porsche valjda najjeftiniji auto i ovdje ljudi u 17 sati spuštaju rolete i žive svoj život. Nitko ni s kim ne priča niti se pozdravlja. Drže do svog mira i svog života. To je velika razlika od načina života na koji smo navikli u Hrvatskoj i to je nešto na što se treba pripremiti.

"Ljudi pričaju svašta, realnost je drugačija"


- Ljudi ne žele vjerovati u ovakve priče i onda dođu ovdje i strašno se razočaraju. Sjajno je ovdje doći u goste, ali kad dođeš živjeti i raditi, situacija je dosta drugačija. Ljudi često govore stvari koje nisu točne. Dođu pa podižu kredite, kupuju nove aute da bi se mogli u Hrvatskoj hvaliti. A onda dođu minusi i problemi s financijama. Ja sam se ustajao u 5.15 ujutro i dolazio kući u 19.30. Morao samo odmah leći kako bih se stigao naspavati do idućeg radnog dana. S vremenom ipak sve dođe na svoje. Ako imate volje i snage, sve se može - zaključuje Mario.

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?