Znanstvenica u Londonu: 'Nevjerojatan je osjećaj pomicati vlastite granice'
PREPORUČUJEMO
TAMARA ALKHAMISZnanstvenica u Londonu: 'Nevjerojatan je osjećaj pomicati vlastite granice'

06.11.2016. by Sandy P. Slavenska

–  Moj život u Hrvatskoj bio je dobar. Zapravo, toliko dobar da je mnoge šokirala moja odluka da odem. Postala sam doktorica medicine s 23 godine, doktorica znanosti s 28, radila sam na fakultetu i imala dobar posao u državnoj instituciji, vlastitu nekretninu, sjajnu mrežu kontakata i poznanstava, preda mnom je bila specijalizacija – kaže dr.sc. Tamara Alkhamis, 32-godišnja liječnica i znanstvenica koja živi u Londonu s prekidima od 2007. godine.

- Razlog mog odlaska nije bio ni ekonomski, ni nezaposlenost, ni nezadovoljstvo karijerom, ni loša kvaliteta života, ni učlanjenje Hrvatske u EU. Jednostavno, bio je to izazov. Pogotovo moj drugi posao u Londonu, u vremenu kad sam se natjecala kroz razne krugove intervjua, King's College u Londonu bio je među top 10 znanstvenih institucija na svijetu, u vrijeme kad niti jedna znanstvena institucija u Hrvatskoj nije bila čak ni u prvih 800. Nevjerojatan je osjećaj pomicati vlastite granice. Cijeli studij željela sam iskusiti život u nekoj od svjetskih metropola, a kad se prilika otvorila u Londonu, prihvatila sam je.

Liječnica i znanstvenica

– Jako sam zahvalna na svom hrvatskom obrazovanju, mislim da je fantastično i da nudi širinu koju engleske škole ne nude, osim ako imate užasno puno novaca za platiti privatne. Nažalost, ponekad to znači da je teže dobiti posao bez poznatog ili, bolje rečeno, prepoznatog sveučilista. Srećom, razlika u kvaliteti se brzo pokaže nakon što vam daju priliku.
 
– Nakon stjecanja titule doktorice znanosti iz imunologije radila sam par godina u Londonu kao post-doktorska istrazivačica, radeći na razvoju novih lijekova i cjepiva, da bih se kasnije prebacila na 100% kliničku satnicu, a danas radim u velikoj bolnici u jugozapadnom Londonu kao specijalizantica psihijatrije - objašnjava Tamara.



– Tijekom studija sudjelovala sam u nekoliko različitih profesionalnih programa europske mobilnosti u više europskih zemalja – Austriji, Poljskoj, Njemačkoj. Radila sam u bolnicama u Beču, Berlinu i Krakovu, svako od tih iskustava bilo je posebno, ali me nikada ti gradovi nisu privukli dovoljno da bih poželjela ostati – ističe.

"Danas više me mogu zamisliti da jedem pomfrit bez octa"

– U London sam došla sa sličnim svjetonazorom, ali iskustvo je bilo posve različito. Došla sam 2007. s idejom o povratku u Hrvatsku nakon isteka ugovora. I danas, deset godina kasnije, još sam uvijek ovdje. Jedini šok u Londonu bio je polijevanje octa po pohanoj ribi i pečenim krumpirićima. Isprva sam se zgražala, ali danas, 10 godina kasnije, radije bih umrla nego pojela pomfrit bez octa. Stockholmski sindrom... – kaže s osmijehom naša sugovornica.

– Teško je reći zašto sam ostala. Engleska je divna, iako precizno govoreći, London nije Engleska. London ima nešto posebno – nakon prva dva tjedna ovdje osjećala sam se kao da sam ovdje proživjela cijeli život, a taj sentiment nije samo moj – svi Londončani kunu se u isto iskustvo.

– Mislim da bi bilo užasno nezgrapno uspoređivati ove dvije zemlje po nasumičnim parametrima. Postoje činjenice, statisika i brojke, prosječna zarada, BDP, broj dana inozemnih odmora godišnje, postotak visokoobrazovanih i sve ostalo što se mjeri. Mislim da bi bilo arogantno pokušati interpretirati brojke izvan konteksta. Teško je ponekad tim činjenicama udahnuti realan život i mislim da su one rijetko odraz stvarnih okolnosti, tim više što su razlike u mentalitetu ogromne i nešto što će možda frustrirati prosječnog Engleza, Hrvate će ostaviti posve razvnodušnima i obratno. Kao, recimo, ocat na pečenim krumpirićima.

Engleska: kiša, dobar humor i opsjednutost čajem

– Postoje, naravno, neki stereotipi kojima se Englezi vrlo ponose. Istina je da imaju fantastičan smisao za humor, istina je da su opsjednuti čajem, istina je da uvijek pada kiša, istina je da je stajanje u redu nacionalni sport na kojeg su strašno ponosni, istina je da vole pse, istina je da je kriket igra s valjda najkompliciranijim pravilima na svijetu.

– Kako bi moj život izgledao da nisam otišla iz domovine, teško je reći. Jedino što sa sigurnošću znam je da bih se s mamom nalazila barem jednom tjedno na kavi na Cvjetnom, a ostale razlike teško je  procijeniti.

– Isto tako ne mogu govoriti o stanju Hrvata ovdje jer nemam u to detaljniji uvid s obzirom na to da se nikad nisam družila isključivo ili predominantno s jednom etničkom grupom. Ali, kako sam već spomenula, London nije Engleska. London je melting pot. Svi smo stranci i nitko to nije. London je grad svakoga tko se identificira s njime. London je dugo bio po mnogim parametrima centar svijeta i sudeći po tome kako se drži, ne vidim da će se to uskoro promijeniti - smatra Tamara.

"Još uvijek čuvam crveni kofer, zlu ne trebalo..."

– Vrlo sam zadovoljna svojim životom ovdje. Kao što sam rekla, došla sam 2007. u London sama, bez partnera, bez prijatelja, bez rodbine, radoznalog duha, s velikim crvenim koferom. Danas, 10 godina kasnije, sve je drugačije, stekla sam dobre prijatelje, imam fantastičnog partnera, promijenila sam nekoliko radnih mjesta ostavši u sjajnim odnosima s mnogim kolegama, posjećujemo se, nalazimo se, slavimo vjenčanja i rođendane skupa, putujemo. Imala sam nevjerojatnu sreću upoznati ljude sličnih nazora s kojima mogu odlaziti na izložbe, koncerte, degustacije vina, u restorane, s kojima mogu dogovarati projekte, savjetovati se, odlaziti u kazalište. Ali još uvijek čuvam isti crveni kofer, zlu ne trebalo.

– Kad god me ljudi pitaju nedostaje li mi domovina, najradije odgovorim analogijom: Domovina je kao obitelj. Iako je volim i iako im nedostaje, neki ljudi se tijekom odrastanja odsele pa posjećuju redovito, neki rjeđe, a neki ostanu s roditeljima pod istim krovom i nakon ženidbe. Ono što je svima zajedničko je da su povezani, kakav god model iznašli. Ja zbog posla ne mogu dolaziti češće od jednom u nekoliko mjeseci, ali se trudim da moja majka posjeti London više puta između mojih dolazaka u Hrvatsku. Zadnji puta sam bila ljetos, idući put najvjerojatnije za Božić.

Netko mrzi kišu, netko je i ne primjećuje od svjetala velegrada

– Što se tiče povratka, neki čvršći stav nemam. Možda za par godina odlučim da je to pravi korak, ali to će ovisiti o tome kako budu stvari tada izgledale u mom privatnom i poslovnom životu – objašnjava Tamara.

– Mladim ljudima bih najtoplije predložila da svatko za sebe pronađe u miru vrijeme i osluhne što želi, što ga zanima, gdje misli da može najviše dati, što ga usrećuje a što zamara, što ga troši, a što mu je manje bitno i isključivo po tome sebi kroji put.

– Moja prva cimerica, kad sam došla u London, bila je Talijanka sa Sardinije. I dok smo Francuskinja i ja oduševljeno otkrivale muzeje, etničke restorane, nebrojene dućane koji su nudili sve što novac moze kupiti, Talijanka je svaki dan na svoju tjesteninu gratala Pecorino koji joj je poslala mama, gunđajući usput i brojeći dane do kraja svog šestomjesečnog ugovora, baš kao da je u zatvoru, čeznući za svojom voljenom Sardinijom. Ona je mrzila londonsku kišu, mi je nismo niti primjećivale pored čarobnih svjetala grada. Njoj je smetalo sve, nama ništa. Za nju je London bio osuda, za nas dobitak na lotu. Jednako tako, mislim da bi za mene život na Sardiniji u malom mjestu s jednim dućanom tada izgledao kao jednaka kazna. Nitko nema dva života pa da jedan potroši na tuđe vizije, očekivanja ili preporuke. Ako ti je noga broj 38, ne možeš navući cipele broj 36 i hodati u njima bez da cijeli dan ne budeš nesretan. Čemu to kad postoji toliko načina na koje možemo biti sretni - zaključuje Tamara.
 

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?