PREPORUČUJEMO
IGOR BUŽIĆU Bratislavi poslovni tornjevi niču kao gljive, a nezaposlenost je 2 posto

27.11.2016. by Igor Gelenčir

Igor Bužić je po zanimanju magistar ekonomije, a svoj Novi Marof je odlučio zamijeniti inozemstvom i izbor je pao na Bratislavu. Tek kada je otišao u Slovačku Igor je shvatio koliko je ustvari bio naivan čekajući bolja vremena u Hrvatskoj. Danas je prezadovoljan i ne misli se vraćati dok je ovakvo stanje u Hrvatskoj.

Apliciranje za poslove u inozemstvu - najbolja odluka u životu

- Hrvatsku sam, silom prilika, napustio u veljači ove godine, no ideja o odlasku nije se rodila preko noći već je bila rezultat podužeg nakupljanja frustracija, prvenstveno takozvanim “balkanskim” mentalitetom. Vjerujem da puno mladih prolazi rutinu: škola - fakultet – stručno osposobljavanje – HZZ. Slično je bilo i meni, no u nešto drugačijim okolnostima.

- Veliku većinu vremena sam paralelno radio i studirao, a pritom se nisu birali poslovi. Bilo je tu svega – fizikalije, rada na crno, ali ponajviše rada u struci za što sam smatrao da će mi biti izuzetan kapital po završetku fakulteta. Vjerovao sam da će kombinacija diplome, višegodišnjeg radnog iskustva u struci, dodatna usavršavanja iz informatike i izvrsno poznavanje engleskog jezika biti dovoljno za pronaći svoje mjesto na tržištu rada. Nije mi dugo trebalo da spoznam vlastitu naivnost.
 
- S obzirom da je “stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa” zadnjih godina uzelo maha, pa je tako redovno zapošljavanje mladih svedeno u sferu znanstvene fantastike, nije mi preostalo ništa drugo nego da se i sam okušam u tome, u ono vrijeme za mizernih 1.600 kuna. S konja na magarca, rekli bi neki (s obzirom da sam više zarađivao kao student). Ali, eto, i to je prošlo, a redovnog posla niotkud, barem ne legalnog. Vrijeme se kratilo volontiranjima, aktivnostima u civilnom sektoru i radom u sivoj zoni, paralelno gledajući kako se vršnjaci koji su na vrijeme podigli stranačke iskaznice uredno (i redovno) zapošljavaju. S obzirom da mi uhljebljivanje na državne jasle nikad nije bilo interesantno, a bome ni kralježnica nije na prodaju, pala je odluka da se napusti ovu mentalnu žabokrečinu i potraži sreća negdje vani. I mogu reći da je to, u poslovnom smislu, bila najbolja odluka u životu.



- Letimično guglavši, naišao sam na nekoliko ponuda poslova u inozemstvu i onako, bez nekih očekivanja, sastavio životopise na engleskom i njemačkom i aplicirao na oglase. S obzirom da me zahvatio hrvatski pacifizam, očekivanja da će mi se netko javiti gotovo da i nisu postojala, a kad ono – iznenađenje. Na sve tri poslane molbe stigao je odgovor već drugi dan te su dogovorena testiranja i intervjui putem skype-a. Na kraju je ispalo da mogu birati između nekoliko poslova jer svi potencijalni poslodavci bili zadovoljni razgovorom i ponudili mi da odradim probni rok. Možete si zamisliti koliko puta mi je kroz glavu proletjela misao “budalo, zašto si čekao toliko dugo da probaš aplicirati u inozemstvo?”. Valjda radi nekih ideala da će i kod nas jednom početi ruže cvjetati. A za ideale ginu budale, veli poslovica.

Odluka je na kraju pala na Slovačku, odnosno Bratislavu, a tome je nekoliko razloga – udaljenost od Novog Marofa je svega 300 kilometara. Dakle, dovoljno daleko da sam udaljen od svih stvari koje me frustriraju u našoj zemlji, a opet dovoljno blizu da svako malo mogu bez problema doći posjetiti sve koji mi ovdje nedostaju.
 
- Nadalje, prilika za rad pojavila se u jednoj od najvećih europskih poduzeća, kojemu je jedno od sjedišta i u Bratislavi, a iskustvo rada u struci u tako velikom i naprednom sustavu je ogroman kapital za budućnost, gdje god me put odveo. Za odbaciti nije bila ni činjenica da se radi u hrvatskom timu, tako da je postojala mogućnost stjecanja novih prijatelja vrlo brzo, što se pokazalo točnim.

Život u Bratislavi

- Većina prvih dojmova je po dolasku bila izuzetno pozitivna. Firma je smještena u modernom business toweru, stan (sobu) sam našao bez većih problema, a ekipa na poslu je za poželjeti. Konačno sam imao osjećaj da sam stigao u okruženje u kojem mogu pokazati svoj potencijal, za koji znam da postoji. Iako mjesečna primanja nisu na razini nekih zapadnih zemalja, ista mi omogućuju da sasvim normalno živim, zadovoljim sve svoje potrebe, ponekad čak i tjeram mali luksuz, a povrh toga i da uštedim koji euro. Mogu li poželjeti više od toga na početnoj poziciji? A mogu, ali bilo bi nerealno, je l’? Radno okružje je, kao što se dalo zaključiti, izuzetno dobro, radno vrijeme je klizno i omogućava kombiniranje ranijih ili kasnijih dolazaka/odlazaka, a plaća je redovna i prema ugovoru. Nema odlazaka na posao s knedlom u grlu ili hladnog znoja radi maltretiranja nadređenog. Upravo suprotno – na posao se ide s guštom, a u slučaju izbivanja dužeg od nekoliko dana, svi i sve mi počinje nedostajati. Vjerujem da većini onih koji ovo čitaju iz Hrvatske zvuči kao utopija. E nije, čim se prijeđe granica.
 
- Sama Bratislava je prilično lijep grad, ugodan za život i ne previše užurban. Čak i oni kvartovi koji su do prije svega par godina slovili za “geta” su u potpunosti obnovljeni i intenzivno se pune mladim obiteljima ili pak domaćim i inozemnim radnicima i studentima. Kao i u većine srednjoeuropskih gradova, u centru se nalazi stara povijesna jezgra (u kojoj se posebno ističe Bratislavski Hrad ) prepuna starih građevina, ali još prepunjenija mjestima za izlaske, dok su van centra pretežno stambeni kvartovi koji su opremljeni svime što ljudima treba – trgovine, shopping centri, igrališta, škole itd. Bratislava je ujedno i jedno veliko gradilište, no ovdje ne niču fontane, crkve ili društveni domovi. Ovdje niču business toweri k'o gljive poslije kiše, a inozemne firme otvaraju svoje podružnice za Hrvatsku nezamislivim tempom. Što to toliko drugačije od naše radi Slovačka vlada? Zašto oni mogu, a mi ne?



- Kao ni poduzetnici, ni turisti ne zaobilaze slovačku prijestolnicu, a među njima se posebno ističu Irci. Da ne znam, pomislio bih da sam u centru Dublina koliko vesele ekipe s irish-britanskim naglaskom vrluda centrom, pogotovo ljetnim mjesecima, a ne zaostaju previše ni Azijati koje ni uz najbolju volju ne znam smjestiti u državu podrijetla. Izlasci u Bratislavi su za svačiji džep pa se tako mogu u samom centru grada pronaći kafići sa smiješnim cijenama (veliko pivo za 1 euro, žestice od 0,04 isto po 1 euro i sl.) dok, ako baš želite, možete “zaružiti” i na mjestima gdje treba izdvojiti i do 4-5 eura za čašu piva. Pa tko voli, nek' izvoli.
 
Postoje, naravno, i zamjerke, no u moru pozitivnih stvari one se i ne primjećuju previše.

- Prva bi zamjerka bila to da su Slovaci prilično hladni u usporedbi s nama, Balkancima. Nemaju ni izbliza toliko “vatre u krvi” i druželjubivosti kao mi, mogli bi poraditi i na učenju stranih jezika, a i riješiti se fetiša na konstatno izjedanje piletine s rižom.

- Nadalje, stanovi su prilično skupi s obzirom na prosječna slovačka primanja. Pronaći sobu u višesobnom stanu za manje od 250 eura je premija, a često bude i 300 eura naviše. No, to pripisujem blizini Beča (otprilike 60 kilometara) i velikom broju stranaca koji poslom dolaze u grad (kao i Slovaka koji dolaze raditi u Bratislavu iz ostalih krajeva države).
 
- Iako su kvartovi dobro povezani, onaj tko im je radio ceste zaslužuje, u najboljem slučaju, kaznenu prijavu s obzirom na količinu pokazanog šlamperaja. Ukoliko dolazite ovdje, a imate nizak automobil – radije ga ostavite doma ili ga mijenjajte za (polu)terenac.

- Međutim, sve to pada ne u drugi, već u treći plan kada čujete informaciju da je u Bratislavi svega 2 posto nezaposlenih i da je to jedna od gospodarski najbrže rastućih regija u Europi. Dakle, ne radi samo onaj tko baš izričito neće raditi. Ako hoćete promijeniti posao, ovdje to možete učiniti bez ikakve muke, što primjerice pokazuje fakt da čim netko napiše na Facebook stranici “Foreigners in Bratislava” kako traži posao, dobiva hrpu komentara s ponudama u različitim firmama, a i brdo regruterskih poduzeća će vam prilično olakšati potragu. Usput, traže se svi kadrovi, a osnovni su uvjeti najčešće barem viša stručna sprema i poznavanje barem jednog svjetskog jezika (najčešće engleski ili njemački).



Svi trebaju probati živjeti u inozemstvu kako bi vidjeli koliko je u Hrvatskoj loše

- Domovina mi nedostaje, ali sve manje. Nedostaju prvenstveno ljudi koje sam ostavio za sobom, ali s kojima održavam vezu i kontakt gotovo godinu dana kako sam u inozemstvu. Tek kad vidiš kako svijet funkcionira i kad spoznaš svoj potencijal van granica ograničavajuće Hrvatske, vidiš koje sivilo vlada kod nas. Imamo potencijal koji ne znamo iskoristiti, izgleda da će naša domovima uvijek biti vječiti talent koji nikako da dosegne svoj potencijal i postane uspješan. Nadam se da ćemo se izvući iz mentalne kaljuže i apatije u kojoj se nalazimo, a onda se možda opet vidimo.

- Za kraj – najiskrenije preporučujem svima koji nisu zadovoljni stanjem u državi da okušaju sreću vani, da probaju steći novo iskustvo, nova poznanstva i otkriti nove horizonte. Istražite svijet i gledajte u budućnost, a priče o ustašama i partizanima pustite onima koji se tom negativnom energijom hrane (ili na račun nje jako dobro žive ). Možda, kada to kao društvo nadiđemo, će se stvoriti uvjeti za povratak svih nas (sretno) iseljenih - zaključuje Igor.
 

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?