PREPORUČUJEMO
LIDIJA CEPETIĆLidija (51) krenula u životnu avanturu: 'Odvezla sam se u Njemačku, pa što bude'

13.12.2016. by Igor Gelenčir

Lidija Cepetić ima 51 godinu i po zanimanju je poljoprivredna tehničarka, ali nikad nije radila u svojoj struci. U Hrvatskoj je 29 godina radila u tekstilnoj industriji. Lidija je iz Ivanić Grada, ali trenutno živi u Njemačkoj i nada se da će tamo ostati do svoje mirovine.

- Dok sam bila dijete, moji roditelji su živjeli u Njemačkoj. Meni je uvijek bilo žao što su se vratili i što nisu i mene poveli. Zapravo, oduvijek sam željela živjeti u Njemačkoj. Poslije su došla djeca pa ih je trebalo postaviti na noge, a nije bilo ni prilike za odlaskom. Čekala sam pravo vrijeme i čim je izašla vijest o odluci njemačke vlade da građani Hrvatske mogu slobodno raditi u Njemačkoj počela sam se pripremati - objašnjava nam Lidija.

Prije odlaska se treba dobro informirati


- Pratila sam sve grupe naših ljudi u Njemačkoj, vidjela što trebam i krenula. Postavljala sam si pitanja - kako pronaći posao, kako pronaći stan, kako se pripremiti na njemački jezik. I tako sam počela sama učiti njemački, to mi je bilo prvo. Svaki sam mjesec stavila nešto novca na stranu jer se bez novca ne može krenuti. Zatim sam napisala životopis i zamolbu za posao te sam to prevela na njemački. Puno je to posla, ali nisam odustajala. Nisam ciljano tražila posao baš u tom i tom gradu. Slala sam zamolbe po cijeloj Njemačkoj, doslovno cijeloj. Poslala sam preko 800 mailova, a na većinu nisam dobila odgovor, ili su odgovori bili kako nemam adresu, pa imate sjajne kvalifikacije, ali mi imamo boljeg kandidata itd. Punih 6 mjeseci sam slala zamolbe i onda sam u siječnju dobila 3 pozitivna odgovora. Odlučila sam se za Suhl, manji grad u pokrajini Thuringen koja pripada u bivšu istočnu Njemačku.

Početak nove avanture


- Sa sobom sam povela jednu mladu djevojku, ona je kćer moje prijateljice i tako smo nas dvije krenule u avanturu života. U nedjelju, 7. veljače ove godine sjela sam s "malom" Marinelom u automobil i krenula. Prvi sam put tako daleko vozila. Nikad prije nisam išla automobilom izvan Hrvatske. Krenula sam u nepoznato u potrazi za boljim životom.



Prvi dan sam došla i odmah sam počela raditi. Smjestili su nas u stan iznad tvornice koji je bio uredan, velik, samo malo hladan za nas iz toplijih krajeva. Tu slijedi otrežnjenje, odjednom mi je došlo u glavu - što sam napravila, uzela sam tuđe dijete i otišla, kroz glavu su mi prolazila pitanja: Što bi bilo da me nisu primili? Pa da nisam imala gdje biti? Pa da sam zalutala? Svašta mi je prolazilo kroz glavu, ali eto, sad sam tu i nema povratka, jednostavno moram dalje.

- Prvi tjedan smo jele sendviče koje smo ponijele iz Hrvatske. Sva sreća što je bilo hladno pa se nisu pokvarili. U trgovinu smo išle svaki dan, bile smo zadivljene cijenama koje su toliko niže nego kod nas. Ali, mi nismo ništa kupovale, samo smo gledale. Jedan dan smo kupile Cappuccino, drugi dan rajčicu da ne jedemo te sendviče same bez ičega. Imale smo novca, ali se nismo osudile potrošiti. Trebale smo si platiti smještaj pa smo morale čuvati novac.

- A koliko smo samo plakale za ostavljenima u Hrvatskoj... Nije prošao niti jedan dan da nismo plakale. To je trajalo prva dva tjedna. Kasnije smo se smirile i plakanje se prorijedilo. Bila sam zadivljena ponašanjem ljudi oko nas. Svi su mi željeli pomoći, svakom mom uspjehu veselili su se zajedno sa mnom, nevjerojatno. Nakon tjedan dana u firmi su nam rekli da možemo ostati u stanu iznad firme dok ne pronađemo neki drugi stan. Bila sam presretna. Napokon sam nam mogla kupiti nešto za jesti, oni sendviči su stvarno postali nejestivi.

Sve je krenulo kako treba. Nakon dva i pol tjedna boravka imala sam stan. Prekrasan stan. Opet su mi pomogli ljudi oko mene, Nijemci. Nosili su sa mnom sav namještaj u stan i pomogli su mi oko svega, baš svega. Bila sam zadovoljna i mislila sam da nikad neću otići iz Suhla.



- Dobila sam posao u tvornici tapaciranog namještaja. Šivati sam znala, ali nikad nisam šivala namještaj i uopće nisam imala predodžbu kako se to radi. Ponudili su mi smještaj i zbog toga sam odlučila prihvatiti baš taj posao.

Gradić koji ima sve, ali...

- Suhl mi se na prvi pogled jako svidio. To je manji grad, a ipak dovoljno velik da u njemu ima sve, ali baš sve. Smješten ispod planine, a iznad njega skijalište. Možete ostaviti stan otvoren i nitko neće ulaziti, na ulici se svi pozdravljaju, gradom sam bila zadivljena. Prekrasan grad, a posao odličan. Na poslu su se svi postavili prijateljski, pomagali su mi, svi se smješkaju. Iskreno, posao nije lagan, ali se pomalo radi. Nakon tri dana šefica mi je rekla da je mnome jako zadovoljna i da ću ostati raditi. Bila sam presretna. O tim prvim danima mogla bih napisati nekoliko stranica. Zapravo, od onoga trena kad sam sjela u automobil u Hrvatskoj i krenula na put.

- Grad je prekrasan, puno je veći od Ivanić Grada. Na prvi pogled sam se zaljubila u taj grad. Mislila sam tu ću ostati zauvijek. Imala sam posao i stan i to mi je bio veliki uspjeh za manje od mjesec dana boravka u Njemačkoj. Svaki dan sam obilazila grad. Znate, ako vam netko kaže da u Njemačkoj ljudi nemaju vremena za sebe, da samo rade i spavaju, to nije istina. Svakodnevno sam odlazila u duge šetnje gradom. Najljepši od svega bio je aquapark, najveći u tom djelu Europe. Oko grada su skijališta koja se vide iz svakog djela grada.



- Samo sam jednom otišla na kavu u kafić, samo jednom, kava je bila preskupa. Malo ljudi je sjedilo po kafićima iako su ulice bile pune ljudi. Poslije 18 sati sve je postalo prazno, nigdje nikoga. Trgovine se zatvaraju i nema nigdje nikoga, radio je samo Lidl duže od 18 sati, a ljudi su disciplinirani i svi odlaze kućama. U tome je najveća razlika između gradova kod nas i gradova u Njemačkoj. Ovdje preko tjedna nema noćnog života, po noći se spava.

Ovdje je normalno da nedjeljom trgovine ne rade. Ne rade čak ni semafori nedjeljom. To mi je bilo najzanimljivije. Odmah sam stekla naviku kupovanja subotom, iako sam kao i svi mi u Lijepoj našoj kupovala nedjeljom. Budući da sam došla u veljači, znači po zimi, svaki dan je padao snijeg, a ulice su uvijek bile čiste. Ni jedno jutro nisam vozila na posao po snijegu. Došlo je proljeće i počele su kiše, svaki dan kiša, pa kiša, pa ljeto i opet kiša pa kiša, hladno skoro cijelo ljeto, nosila sam debelu jaknu, a ja obožavam sunce. Tek je pred kraj kolovoza bilo malo sunčanih dana. Moja ljubav prema gradu postajala je sve manja i manja jer sam mrzila kišu.

- Zbog velike udaljenosti od kuće željela sam preseliti bliže granici. Bilo mi je daleko do kuće, a srce vuče u rodni kraj i tako sam u listopadu doselila u Spiegelau, mali grad u nacionalnom parku Bayerische Wald, između Passaua i Deggendorfa. Za 6 dana dobila sam posao u jednom prekrasnom hotelu. Posao nije težak i lakši je od šivanja. Radim već 2 mjeseca i uspjela sam pronaći novi stan. Zadovoljna sam. Moram reći da Njemačka nije samo Munchen, Stuttgart ili ostali veliki gradovi, u Njemačkoj je lijepo i u malim gradovima, stanovi su jeftiniji i lakše se dođe do njih. To bi bio jedan dobar savjet za ljude koji žele ići van, neka biraju manja mjesta jer su plaće iste, a život je jeftiniji.

Birokracija je brza i efikasna



- S papirologijom nema nikakvih problema. Kad sam dobila stan, otišla sam na Rathaus i prijavila se na adresu, sve ostalo je išlo automatski. ID broj mi je za nekoliko dana došao na kućnu adresu, zatim i socijalni broj (tada nisam znala da je to broj mirovinskog osiguranja). Iz zdravstvenog osiguranja su došli u firmu, uzeli mi podatke i slikali me, a kartica mi je za nekoliko dana bila na kućnoj adresi. U banci sve bude gotovo za pola sata. A kod liječnika dođete, dogovorite termin za drugi ili treći dan, kako vama odgovara da dođete. Nigdje nema gužve i sve ide onako kako treba.

Povratak u Hrvatsku tek u mirovini

- Svi oni koji planiraju u Njemačku neka nikako ne krenu bez znanja jezika. Moraju znati barem toliko kako bi se mogli sporazumjeti. Obavezno treba životopis, međunarodni rodni list i vjenčani list isto tako. I što je najvažnije, moraju biti svjesni da se ovdje neće obogatiti za nekoliko mjeseci. Onaj tko misli ići zbog toga, razočarat će se. U Njemačkoj se može lijepo živjeti s jednom plaćom, ali ne može se brzo obogatiti, to svi moraju znati. Meni je bio uspjeh kad mi je na kraju mjeseca ostalo 300 eura. U Hrvatskoj mi plaća nije pokrivala ni režije, a kamoli da mi je nešto ostajalo sa strane. Savjetovala bih svakome tko želi ići u inozemstvo preko bilo koje firme ili agencije ili kojekakvih koji navodno pomažu pri dolasku, neka dobro provjere kako ne bi bili prevareni. Nije svaka firma loša, većinom su to firme koje uredno posluju, ali ima puno i onih koji varaju ljude. Svakako treba provjeriti jer to sad nije teško kad se svi služe internetom.

Moram reći da sam ja zadovoljna. U roku od 8 mjeseci sam dva puta krenula od nule. Kad sam došla u Njemačku i u listopadu kada sam preselila u Bavarsku. Ponovno sve iz početka, ali ovdje s jednom plaćom možete puno toga postići. Imam svoj cilj i želim ostati raditi ovdje do mirovine i tada se vratiti u domovinu - zaključuje Lidija.



NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?