Danska država brine za sve: 'Porezi su visoki, a bicikl je najčešće prijevozno sredstvo'
PREPORUČUJEMO
IVANA SLIŠKOVIĆ SKOVGAARDDanska država brine za sve: 'Porezi su visoki, a bicikl je najčešće prijevozno sredstvo'

17.12.2016. by Monika Ivanović

Ivana Slišković Skovgaard rođena je Slićanka koja je zagazila u pedeseto desetljeće. Živi u Kopenhagenu već više od 17 godina sa svojim, kako ona kaže, nezakonitim suprugom Nizozemcem. Još jedan značajan član obitelji je njihov pas, a ostali članovi su raštrkani po cijelome svijetu, dok su oni najdraži u Sloveniji i Splitu.

Ivanina priča o razlozima napuštanju naših prostora odiše tugom, no ipak je imala sretan završetak.

- U ranim danima moje karijere, osamdeset i neke, uživala sam radeći u turizmu. Jaka na stranim jezicima i sposobnosti da lijepo organiziram stvari, u ranim '90-im dobila sam posao u Sarajevu. Radila sam na zanimljivom projektu komercijalizacije Olimpijskog pokreta. Rat me je zatekao u Sarajevu u travnju 1992 u 9 ujutro, na kavici u Estrade uz Miljacku. Pukla granata, raznijela mi cijeli život, pukla i moja karijera. UN je došao i odmah mi dao posla. I eto me još tu! UN mi je spasio život i na tome sam mu zahvalna. U svemu tome, ali nevezano za UN, upoznala sam jednog šarmantnog Danca. Bio je toliko šarmantan da sam se odlučila udati za njega. Nakon nekog vremena više nije bio toliko šarmantan pa smo se kao pošteni ljudi razišli. Kako sam od prvog dana dolaska u Dansku imala posao u UN-u, tu sam odlučila i ostati.

- Danska je pri vrhu ljestvice zemalja u kojima je najbolje živjeti te prema Ivaninom mišljenju, to je zasluženo jer je kvaliteta života na takvom stupnju da se svi osjećaju sigurno i zadovoljno. Danska, kao ni jedna druga država nije savršena - ističe Ivana.



- Mogu slobodno reći da je ovdje svojevrstan socijalizam na zavidnom nivou. Provode ga oko 5 milijuna poštenih građana kojima je na prvom mjestu vrijeme provedeno s obitelji pa tek onda materijalno dobro. Ovdje rijetki imaju puno, a skoro nitko da nema dovoljno. Takva sigurnost i opća briga za svakog u Danskoj dolazi iz jako visokog poreza na primanja (oko 50-60%) i poreza na promet (25%). Porez na kupovinu auta je 180%. Danci se nikada na to ne žale i smatraju najvećim zločinom namjeru bilo koga da izbjegne porez bilo koje vrste. Auto imaju samo oni koji moraju, ostali idu sjajno organiziranim gradskim prijevozom ili biciklom. U Kopenhagenu 45% stanovnika na posao ili školu idu biciklom. U kišna zimska jutra često znam sresti kakvog ministra ili poznatu ličnost do mene na biciklističkoj stazi na putu prema uredu. Svake godine nikne po još jedan novi most za bicikle i pješake.

- Cijeli je grad raskopan zbog novih trasa metroa. Sve se radi da se još više smanji broj automobila. Hrvatima bi ovdje sigurno nedostajalo i sunca i miris naših divnih tržnica, toplog mora, kava ispod palmi. No, od toga se ne živi pa se čovjek tome kad-tad privikne.

Danas oskudijeva suncem, no čak i kada su ljudi u pitanju, Ivana misli da bi ih Hrvati okarakterizirali kao hladne i suzdržane. Ivana se ne slaže s time te na to gleda kao na to da se samo brinu o svom poslu, a ne o tuđem kao u nas.

- Možete živjeti godinama u zgradi s istim susjedima, a da sa njima ne razmijenite više od kurtoaznog dobar dan. U autobusu nema razgovora ako ne poznajete osobu s kojom želite razgovarati. Svi su ljubazni i svatko će pomoći kad zatreba, ali vas nitko neće pozvati doma na kavu. Država brine za svakoga tako da vi ne morate. Škole, bolnice, domovi za stare ili bolesne...Sve to super funkcionira. Ako želite da vam baka pokupi klinca poslije škole, morate se dobro unaprijed dogovoriti jer tu nisu relacije kao kod nas gdje postoji 'baka servis'. Kad napunite 17-18 godina, lijepo se pozdravite sa svojim roditeljima, uzmete kredit za stan, odselite. Tada vaši roditelji prodaju obiteljsku kuću i s tim novcima odu putovati svijetom. Vašeg maloga će pokupiti iz škole ako imaju vremena dok se pakiraju za sljedeći avion.



Početak, Ivana karakterizira kao veliki kulturni šok koji je trajao godinama. - Vrijednosti ovoga društva su bile sasvim drugačije od onih u Hrvatskoj. Nova obitelj, novi posao, nova zemlja. Trebalo mi je sigurno 4-5 godina da prihvatim one danske vrijednosti koje su mi odgovarale i zadržati one moje iz domovine. Trebalo je naučiti da su i jedne i druge dobre i mogu sasvim dobro funkcionirati zajedno.

Prilikom usporedbe uvjeta rada ovdje i u Hrvatskoj, Ivana ne uočava veće razlike. Radi u istoj organizaciji kao i u Hrvatskoj tako da su joj uvjeti uglavnom isti. Ipak, određena odstupanja su vidljiva.

- Radim za međunarodnu organizaciju u kojoj danski jezik nije potreban, ali znam po svojim prijateljima da bez danskog nemaju šansu dobiti pristojan posao. Na svu sreću, čim se prijavite imate pravo na besplatne sate učenja jezika.

Ono što također pravi razliku između Hrvatske i Danske je način života. - Društvo se sastaje i po kućama i vani, ali uglavnom vikendom. Ni za danske uvjete nije moguće ispijati kave kao kod nas, skupo je, a i nitko nema vremena. Sadržaja je napretek, koncerti, sportske priredbe, izložbe...a mi uživamo u raznovrsnosti izbora. Također bih htjela napomenuti da se ponekad družimo i s Hrvatima, no poprilično nas je malo. Iz regije je otišlo dosta naših ljudi za vrijeme devedesetih kada ih je rat potjerao. Jako su dobro asimilirani u dansko društvo i uopće se ne razlikuju ni po čemu od lokalnog stanovništva.



Hrvatsku posjećuju 2-3 puta godišnje i uglavnom se kreću po našoj obali. To bude spoj odmora i druženja s obitelji. Provedeno vrijeme iskoriste na uživanje u suncu, moru i morskoj hrani jer im to zaista nedostaje. Koliko im to nedostaje govori i Ivanin plan za budućnost koji je vezan za prostore hrvatske obale.

- Želja nam je provesti stare dane uz more kako bi još malo ogrijali stare kosti na suncu. Ne želim se vratiti prije toga jer ne želim imati nikakva posla s hrvatskom birokracijom ni tržištem rada. Prijatelji i poznati koji su svoj teško zarađeni novac u Danskoj pokušali uložiti u bilo kakav biznis kod nas su se pokajali. Dakle, more i sunce da – bilo kakvo privređivanje, ne.

Za kraj, Ivana daje savjet našim čitateljima sukladno svojem velikom iskustvu. - Želim poručiti da je odlazak u drugu zemlju izuzetno težak ma kako racionalni ili romantični vaši razlozi bili. Daleko ste od svega što vam je drago i poznato. U početku će vas sve oduševiti...dok vam ne počne ići na živce to što sunca ne vidite 5-6 mjeseci u godini, što vam živica oko vrta ne smije biti više od 180 cm visoka, što za kavu koja košta 35 kuna morate stajati u redu na šanku, što se nigdje ne može pušiti, što Dankinje ne žele kuhati, što vam dijete u vrtiću spava vani usred zime...Morate biti naoružani strpljenjem, fleksibilnošću jer ako preživite prve 3-4 godine, jednog dana će vam biti drago što ni za što ne trebate vezu, što znate da vam porez ide za vašu dobrobit, da ne morate paničariti oko obrazovanja vaše djece ili skrbi starih roditelja, da je nebitno koje marke nosite ili kakav auto vozite, da nije kraj svijeta ako izgubite posao.

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?