PREPORUČUJEMO
MIRJANA KRIŽANOVIĆTežak put do uspjeha: 'Nakon 5 godina borbe, napokon smo zaradili trajnu radnu vizu!'

09.01.2017. by Igor Gelenčir

"Možda jednom napišem i knjigu, a u njoj će ukratko pisati - Nositelj viza i četveročlane obitelji, ostao bez primanja u domovini. Otišao trbuhom za kruhom na zadnji kraj svijeta gdje primaju 50-godišnjake. Bez dobrog poznavanja engleskog, snalazio se i radio kao čistač, keramičar, građevinski radnik, te napokon dobio posao - ugovor i radno vrijeme odnosno radne papire, i nakon 4 godine probijanja na Novom Zelandu, uspio dobiti papire za stalni boravak, kao mesar. Hvala Bogu, zanat koji ovdje u Novom Zelandu trebaju. U međuvremenu dobio zdravstvene probleme s nekoliko operacija očiju, ali na kraju se sve smirilo i prošao je zdravstvenu kontrolu te nama, dvjema kćerima i meni - supruzi omogućio kao nositelj novozelandskih viza (deficitarne struke) da postanemo punopravni građani Novog Zelanda. U svemu smo imali i velikih problema, ali na kraju su upornost, lojalnost i sreća odradili željeno", započinje nam svoju priču Mirjana Križanović, Vinkovčanka koja ima 53 godine, a 2012. je napustila Hrvatsku i započela novi život u Aucklandu, najvećem gradu Novog Zelanda.

Kriza jako pogodila obitelj

- Našu četveročlanu obitelj pogodila je ekonomska i egzistencijalna kriza, tako da smo mi ekonomski imigranti iz Hrvatske. Egzistencijalna kriza je nešto što je debelo uzdrmalo moj život i nagnalo nas da se u srednjim godinama iščupamo iz hrvatskih korijena. Egzistencijalni strah koji je godinama dolazio iz ex-Yu medija koji su preživljavali otpuštani radnici, bezimeni, pošteni ljudi koji su ostajali bez posla i bez brze alternative o zapošljavanju ili o osobnoj prilagodbi, natjerali su mnoge ljude, kao i nas, na drastične odluke.

Napuštene tvornice, raspuštani djelatnici, propala imovina, bezbrojna znanja i gašene ambicije i profesije, sve je to nestajalo u nekom novom hrvatskom tržištu i dobu u kojem su neke druge vrijednosti zauzela mjesta prijašnjih.



- Kada bi ljudi znali koliko je ovo stresa, bolesti pa tako i smrti, razvedenih i ostavljenih ova neman zvana ekonomska kriza napravila, kada bi se to moglo zbrojiti kako su se ljudi pokušavali snaći... vjerojatno bi bilo kojih "ratnih" razmjera, ali to je neka druga priča, jer taj grijeh još nema pravog imena. Mnogi nisu uspjeli prijeći mnoge prepreke.

- Nakon ratnih strahota seoba naših ljudi po svijetu se dogodila iz svih ex-Yu zemalja. Otad su se imigrantski zakoni debelo promijenili, tako da smo moja obitelj, odnosno, mi "Nova grupa" i jedni od prvih koji su započeli seobu ekonomskih emigranata iz Hrvatske, 2011. godine, ali ovaj put krivci nisu bili druge nacionalnosti.

2010. godina mi je bila 'najteža godina u životu' i odlučili smo pokušati otići iz Hrvatske. Kašnjenja plaća, neredovita primanja i sve manji obim posla i kod supruga i kod mene. U isto vrijeme, zvonilo je u našim glavama da nešto moramo poduzeti. Sve ono što smo godinama gledali na televiziji i čitali po novinama o raspuštanju radnika i gašenju radnih mjesta, stiglo je i u naš dom. Htjeli smo nešto napraviti da ne upadnemo u još veće dugove i financijsko "ropstvo".

Birala se zemlja u kojoj je englesko govorno područje



- Pomalo smo znali engleski pa smo gledali da idemo na englesko govorno područje. Pokušali smo u Australiju preko rodbine, ali godine su nam bile prepreka. Suprug tada na pragu 51. godine, a ja u 48. godini. S dvije kćeri (15 i 20 godina). Australija je primala ljude do maksimalno 45 godina starosti.

- Put, čista sreća i silni entuzijazam nas je doveo u Novi Zeland, jednu od rijetkih zemalja koja je (po ondašnjim zakonima) prihvaćala u program viza i ljude s iskustvom do maksimalno 55 godina starosti. Osmislili smo ideju kako da probamo dobiti vize, eventualno na malo dulji period od nekoliko mjeseci. Jedna slavonska farma poslovno je slala 2 čovjeka da istražuju tržište mesa i mesnih proizvoda u Novom Zelandu. Moj suprug je po struci majstor trgovac mesnih proizvoda (mesar) i njegov prijatelj fotograf će to sve zabilježiti fotografijama. I tako su dobivene i odobrene dvije turističke vize na 9 mjeseci. Mom suprugu i njegovom prijatelju fotografu. Put nam se napokon otvorio i dva prijatelja su dobila novozelandske turističke vize u trajanju od 9 mjeseci.

- Preko Hrvatskog radija u Novom Zelandu i preko e-maila smo "pronašli" jednu divnu osobu. Osjećajna osoba koja je odlučila pomoći i pružiti ruku te ih dočekati na aerodromu. Dvojica turista, Slavonaca, lošeg poznavanja engleskog jezika, te na taj način pomoći i pokazati smjer. To se dogodilo na Veliki petak 2011.

- Nakon 4 mjeseca traženja posla (gotovo je nemoguće pronaći posao za rad na crno), moj suprug je napokon uspio dobiti posao u Aucklandu i time svoju turističku vizu promijenio u radnu vizu, a tako je uspio dobiti pravo na naknadno spajanje obitelji. Nakon suprugovih 9 mjeseci i nakon plaćenih novih novozelandskih viza za nas troje i zdravstvenih kontrola, podigli smo kredit, posudili privatno novac i posegnuli s nadom i entuzijazmom u novi život. U veljači 2012. ponovno se, nakon 9 mjeseci obitelj sastaje napuštajući domovinu, dalekim putem do gotovo najudaljenijeg mjesta na Zemaljskoj kugli, u Aucklandu na Novom Zelandu.



- Kako bismo dobili stalne papire odnosno Residence i riješili se vrlo skupog programa produživanja radnih viza, savjetovani smo da radimo taj postupak preko odvjetnika. Kroz iglene uši smo se provukli kako ne bi sve propalo i nakon 4 godine smo uspjeli dobiti residence, u srpnju 2015.

Stresan i težak proces

- Suprug je dobio u 54. godini taj stalni boravak (do 55. godine je maksimum), starija kćer u 24. godini, zajedno s nama dobiva paapire (cijelo to vrijeme je bila bez prava o zapošljavanju i na turističkoj vizi, jedini razlog tome je bio jer je u Novi Zeland došla s roditeljima, ali kao punoljetna osoba). Mnogi su mislili kako ona neće imati mogućnosti ostati! Mlađa kćer, jer je bila maloljetna i ja kao supruga nismo bile problem, automatski smo papire dobile uz supruga i oca, nosioca viza.

- Cijeli taj proces bio je  dug i po nas izuzetno stresan. Nakon hrvatskih egzistencijalnih peripetija, novozelandski program viza nas je skoro iscijedio u ovih 5 godina. U prve 4 godine smo, kako naši kažu - stiskali redove, radili sve i svašta i štedjeli. Stanovi u kojima smo stanovali bili su vlažni, nekvalitetni i ružni. Novca nismo imali, osim za čistu egzistenciju. U početku su perilica za rublje, internet veza, mobiteli i automobili bili čisti luksuz!



- Suprug i ja smo se zbog lošeg engleskog jezika snalazili kako znamo i umijemo. Živjeli smo vrlo skromno i skupljali novac za imigracijski proces i produživanja viza, za odvjetnicu i za nešto dugova koji su ostali u Hrvatskoj. Nakon što smo 3 puta produživali radne vize u ovih 5 godina, napokon smo dobili vize za stalni boravak kao obitelj - godine 2015. Bili smo više nego sretni što smo ovaj težak pritisak podnijeli i uspjeli dobiti papire.

- Imigrantsko tržište je surovo i mnogi ne uspiju. Sve se mora dokazivati iz zemlje porijekla - škola, fakulteti, struka, radno iskustvo, bračni status, nezaposleni status, zajednička adresa, sudske potvrde o nekažnjavanju, zdravstvene kontrole... Sva dokumentacija, za sve članove obitelji mora biti prevedena na engleski od sudskog tumača i prevoditelja, plus domovnice, rodni listovi, vjenčani listovi, zajedničke fotografije, zajednički računi i sl. Svaki put pri produživanju i mijenjanju viza iz turističkih u radne pa sve do viza za stalni boravak smo gotovo svu papirologiju ponavljali!
 
- Dobivanje papira u Novom Zelandu se bazira na deficitarnim strukama. Ako netko nije deficitarne struke, gotovo je nemoguće pronaći način da se dobije radna viza, osobito stalni boravak na normalan način. Radne vize su skupe pa ispada da se prvih godina radi za te radne papire i dozvolu boravka. Sve oko imigranata su pretvorili u čisti biznis, pokrili zakonima i tako "to" ozakonili!

- Ekonomskim imigrantima ta financijska barijera je najveća prepreka. Kako smo to sve uspjeli poplaćati - sada ni sama ne znam, ali izdržali smo i napokon započeli život od nule u novoj zemlji. Držali smo se zajedno i vjerovali u čudo, i čudo se ostvarilo. Zadnju se godinu napokon "odmrzavamo" od strahova i velikog pritiska, financijskog, imigrantskog, ekonomskog, psihičkog (došlo je i do zdravstvenih problema), ali smo sve izdržali, hvala Bogu.

Nekoliko stvari koje olakšavaju dobivanje radne vize u Novom Zelandu


- Ako netko, tko želi doći iz Hrvatske u Novi Zeland, ima struku koja je ovdje deficitarna, mogućnost za radnu vizu je realna, te ako ima financijsku mogućnost da produžuje radne vize dok se svlada engleska razina IELTS 6.5, novozelandski Residence će biti zarađen. No, to je za većinu prilično visoka cijena jer produžavanje radnih viza je proces koji je zahtjevan i skup. Pogotovo kada se traži stalni status.



- Prije nekoliko mjeseci novozelandska imigracija je zakone još pooštrila. Mi kao obitelj smo prošli s potrebnim minimumom od 110 bodova pri dobivanju stalnog boravka, a sada je taj minimum 160 bodova i mora se položiti IELTS 6.5 stupanj znanja engleskog jezika. Suprug i ja još nismo na tom stupnju znanja engleskog i nakon 5 godina boravka ovdje. To su činjenice.

Povijest Novog Zelanda

- Novi Zeland je nova zemlja bez duge povijesti. Do prije 1.000 godina nenastanjen. Prvi doseljenici u 13. stoljeću su bili Polinežani, poznati kao Maori, koji su ovu zemlju nazvali Zemlja dugih bijelih oblaka - Aotearoa. Novi Zeland ukupno ima oko 4 milijuna stanovnika, kao i Hrvatska. Nizozemski istraživač, Abel Tasman otkrio je Novi Zeland 1642. godine, znači u 17. stoljeću. Tek poslije 127 godina - 1769. godine, James Cook je napravio mapu oba otoka. Zanimljivo je da su naši Dalmatinci dolazeći među prvim doseljenicima iz Europe stekli vrijedan, dobar glas i snažne veze s Maorima, koje su poučili pismu/pisanju. Tako da mi nemamo problem čitati maorske napise, sve se čita onako kako se piše. Mnogi naši ljudi su uspjeli u mnogočemu, osobito u voćarstvu, vinogradarstvu, vinarijama, ali isto tako i u poduzetništvu ili zanatskim obrtima.

Život u Aucklandu



- Što mogu reći o gradu gdje smo se nastanili - Aucklandu (606 km2) ima 1.2 milijuna stanovnika. Grad jedara ili Waitemata - na maorskom "Blistava voda". Auckland je grad raznolikosti, raskošnog raslinja, prepun zelenih oaza - parkova, plaža, crkvi, jedrilica i jedno ogromno "selo" s centrom grada u neboderima. Sve okolo u prostranstvima se šire privatne kuće i dvorišta te široke ulice.

- Prvi utisak mi je bio kao da sam stigla u "Noinu arku". To mi je i danas divno. Toliko puno rasa i nacionalnosti, različitosti. Prevladavaju Azijati svih vrsta. Ima puno Pacifik otočana (Samoa, Tonga, Fiđi...).  Od prvog trena imam osjećaj jednostavnosti, ravnopravnosti, tolerancije i uljudnosti, na većoj razini nego u Europi (osim u imigrantskim propisima oko viza).

- Zemlja je egzotična, divnih zelenih površina, cvjetajućeg drveća i egzotičnog raslinja, ogromnog nebeskog svoda i prelijepa je. No, reći ću iskreno - NAŠA HRVATSKA JE BAREM JEDNAKO LIJEPA. Oni se dive nama, a mi njima.

- Plaže, ocean, zelenilo, čuvanje originalnosti i prirodnosti koja je nekomercijalna i dostupna svima. "Casual look" i na tome privlače turiste. Ljudi su puno jednostavniji.



Još nekoliko zanimljivosti o Novom Zelandu

- Posla ima za sve one koji žele raditi, a to je najvažnije od svega. Od prvog dana, što je zaista ružno su drvene kuće, jer su većinom sive i hladnih boja, bez estetike. Klima je vrlo umjerena - tropska i zapravo nema pravog vrućeg ljeta i "ljute" zime. Vlaga je vrlo visoka. Sve je ustvari duuuugačko proljeće ili jesen i po bojama i po temperaturama.

- Porezi su 15 posto. Kuće se iznajmljuju i ekstremno su skupe. S jednom plaćom se ne može živjeti (ako je prosječna) i unajmljivati kuću. S dvije plaće se živi dobro, ali daleko od bilo kakvog luksuza. Uštedjeti se može jer su plaće tjedne, tako malo -pomalo i razborito - nešto se ipak uspije uštedjeti.

- Ovdje imamo i našu Hrvatsku zajednicu, tako da se naši ljudi ondje sastaju i druže. Jedinstveno je da u Aucklandu imamo i ex-Yu zajednicu, koju su uglavnom podizali Dalmatinci pa su je poslije rata nazvali Dalmatinskom zajednicom. U njoj se sastaju svi ex-Yu ljudi koji se nisu zamjerili, što je vrlo lijepo.

Sve ispočetka, ali se isplatilo

- Mi ovdje sada polako i sigurno gradimo novi život. Nova zemlja, novi jezik, novi ljudi, nova kultura, novi običaji. Napokon se osjećamo (osobito nakon dobivenog stalnog boravka i skinutog dugogodišnjeg egzistencijalnog pritiska s naše obitelji) sve zadovoljnije i sigurnije. Ova zemlja nastoji stvarati sretno i zadovoljno društvo uz sve te različitosti. To je po meni njena najljepša odlika. Po tome je ova zemlja velika i jedinstvena.

Nadam se da sam uspjela približiti našu "sličicu" i što sve prolaze "Naši ljudi" u potrazi za novim prilikama i novim počecima te za kraj svima poručujem da budu uporni i ustrajni u onome što zaista žele jer s takvim ponašanjem uvijek se dođe do cilja - zaključuje Mirjana.
 

NOVO
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
ŠVICARSKA Katica ne žali zbog odlaska u Švicarsku, ali svoju budućnost vidi u Hrvatskoj
ŠVEDSKA Tamara nam otkriva 15 najvećih zanimljivosti o Švedskoj
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?