Što se zapravo dogodilo: Kako su naši ljudi ostali bez krova nad glavom
PREPORUČUJEMO
DUBRAVKA IZ IRSKEŠto se zapravo dogodilo: Kako su naši ljudi ostali bez krova nad glavom

03.02.2017. by Dubravka Lisak

Nedavno je u Jutarnjem listu izašao članak kako se zatvara kuća u Dublinu u kojoj je bilo petnaestak Hrvata zbog neljudskih uvjeta u kojima ljudi tamo žive. Iz članka se može isčitati kako svi Hrvati koji dođu u Irsku zapravo ispočetka žive u strašnim uvjetima i kako svi lažemo kako živimo dobro, a prava istina je negdje daleko.

 Da bismo se uopće upustili u ovu problematiku, moramo priznati da ne Irska, nego Dublin, zaista ima problema sa smještajnim kapacitetom i da postoji jedna kriza koju ovdje zovu „housing“ kriza, a koja je na snazi već dugi niz godina. Istina je, cijene stanova su astronomske pa bih voljela ovim člankom malo razjasniti tu problematiku.

Nakon globalne krize 2008 godine, Irska je kao zemlja koja je godišnje izgrađivala jako puno stanova i kuća, uglavnom dijeleći kredite i hipoteke šakom i kapom, konačno krahirala. Visok postotak ljudi radio je na građevini i velik dio ekonomije bio je o njoj jako ovisan. Nakon što je recesija poharala Europu, nije zaobišla ni Irsku pa je tako došlo do toga da se gradnja morala naprasno prekinuti, a ljudi zbog krize i nezaposlenosti nisu više mogli plaćati kredite. Jako puno stanovnika završilo je doslovno na ulici ili u državnom socijalnom smještaju. Nizom mjera Irska je uspjela stati na svoje noge i danas je jedna od najboljih ekonomija u Europi s najvećim rastom BDP-a. Razvojem ekonomije morali su zaposliti veliki broj ljudi koje su pak morali uvesti iz cijele Europe otvaranjem granica i ukidanjem radne dozvole. Najjednostavnije rečeno – nije imao tko raditi jer se mnogo Iraca iselilo zbog krize.

Paradoks je sljedeći – uvezli ste mnogo radne snage i svi ti ljudi moraju negdje živjeti. Što je Irska ekonomija više rasla, dolazilo je sve više radnika. Cijene nekretnina dramatično su rasle, kao u prodajnom, tako i u iznajmljivačkom sektoru. Nemojmo zaboraviti da je Dublin snažan turistički grad pa svemu tome pribrojte i nevjerojatnih 8 miliona turista u samo 2015. godini, koji se svake godine još više povećava. Irska banka je stopirala kredite i zaduženost građana i postrožila kupnju nekretnina, sve je to dovelo do današnjeg problema: dvosoban stan u Dublinu kreće se mjesečno u najmu od 1100 - 2500 eura zavisno o lokaciji.

 Tek sad došli smo do prave problematike: kako iznajmiti stan u tolikoj potražnji? Bez barem dvije preporuke bivšeg stanodavca te potvrde poslodavca da imate stalan i dobro plaćen posao nitko vas neće ni pogledati. Kako onda uopće doći u Dublin i snaći se ispočetka, pitanje je koje muči večinu ljudi koji planiraju doći živjeti i raditi u Irsku, napose Dublin.

 Teško je. Onaj tko ima nekoliko tisuća eura za sam početak lako će se snaći. Običaj je da suprug dođe prvi, živi mjesec ili dva u nekoj iznajmljenoj sobi dok se ne skupi za polog i stanarinu i tu već ode 3.000 eura, a da niste ni trepnuli. Želite li jeftinije proći, smještaj će biti na periferiji pa će vam trebati gradski prijevoz koji u jednom smjeru do posla košta 2,70 eura. Nije lako.

I nema svatko par tisuća eura za dobar start.

Mnogi naši ljudi po grupama traže smještaj u sobama s još jednom osobom pa tako mogu nekoliko mjeseci platiti eventualno 350-500 eura za sobu ili su za početak u hostelu. Jednom kad dobiju preporuke, osnaženi financijski, traže stan i dovode eventualnu obitelj.

Međutim, što se ustvari dogodilo u toj famoznoj kući u kojoj je bilo petnaestak Hrvata?

S obzirom na stambenu krizu na samom vrhuncu, uvijek se traži krevet više, po mogućnosti ispod cijene. Protok ljudi je velik i izmjenjuju se stalno. Neki su Irci našli komotan način zarade. Posjeduju nekretninu, a cijene su nebu pod oblake. Neki su napravili još bolje: iznajmili kuću koju daju u podnajam i tako zarađuju.

To se dogodilo i u ovoj kući. Deseterosobni objekt s 4 sanitarna čvora i kupaonice pretvorili su u dom koji je u jednom trenutku ugostio čak 70 stanara. Kreveti su bili na kat, čak i podrum je bio pretrpan i van svake granice. Stanodavac je u dogovoru s vlasnikom iznajmljivao krevet za pišljivih 200 eura mjesečno po stanaru. Bila je to jeftina i usputna stanica za mnoge jadne useljenike. Dok se ne snađu. A onda se jedan par posvađao te je stanodavac izbacio muškarca. Ovaj je manje ni više prijavio na sve službe i opisao situaciju u kući te je na teren izašla inspekcija.

Danima su se Irci naveliko zgražali što se u jednu kuću natrpalo toliko ljudi i što je rezultiralo da se obave sve moguće inspekcije. Odvod nije propisno napravljen, a u blizini je rijeka koja se može onečistiti i još sto čuda. Sudac je bio brz i nemilosrdan: svi stanari imaju se iseliti do 1. veljače i to u roku od par dana. S obzirom na težinu pronalaska smještaja u Dublinu, naravno da su stanari ostali u šoku i nevjerici. Neki su otišli u hostele dok ne pronađu trajniji smještaj, neki su se sklonili kod prijatelja, a neki su doslovno ostali na ulici.

Cijeli slučaj zapravo je karikatura smještaja u Dublinu. Nažalost, neki će iskoristiti ovo kao negativnu promidžbu i dokaz kako naši jadni ljudi izvan domovine trpe svašta i zapravo žive kao psi ispod svakog ljudskog dostojanstva, a u domovini se fotografiraju s hrpetinom para u novčaniku.

Istina je ustvari sljedeća: ti isti naši ljudi po facebook grupama su nudili smještaj novopridošlima kojima se ta cijena činila najpovoljnija ili jednostavno nisu imali dovoljno novca za drugu soluciju dok ne nađu nešto bolje, a sve za popust od 50 eura koje im je nudio stanodavac. Dakle, balkanski mentalitet je i tu prevladao koliko god to sad nekoga uvrijedilo.

Nadalje, sve te ljude stanodavac nije prijavljivao nadležnom uredu i za njih platio porez na iznajmljivanje pa su mu stisnuli kaznu i zabranu iznajmljivanja na jednu godinu.

Iz prve ruke, jedan moj prijatelj koji je bio u toj kući rekao je sljedeće: što smo mogli očekivati za 200 eura kad se zna da je soba u Dublinu 700? Kaže: bilo je teško, ali smo izdržali jer smo znali da nam je to u navedeno vrijeme bila jedina solucija. Još kaže: nije ta kuća ustvari bila lošija od bilo kojeg hostela, nije bila prljava i bilo je dovoljno kupaonica. Tko zna bi li se za nju uopće i znalo da se par iz Engleske nije posvađao?

Pa ipak, nama u Irskoj ostaje gorak okus navedenog članka. Svatko zna svoje, svakome je ispočetka bilo teško, ali kad se sjetimo koliko ljudi u Hrvatskoj živi u vlastitom domu u uvjetima koje bi svakog Irca zgrozile, da se ljudima iskopčava struja i država ne čini ništa nego ih još i ovršuje, onda se ova kuća u elitnom dijelu Dublina koja ima 10 soba i ne čini tako loša.

 Tko zna, možda je od svih tih ljudi koji su dobili 50 eura popusta jer su doveli još nekoga, netko imao i dobru namjeru da pomogne „zemljaku“, a možda je i ova priča poslužila kao dobar primjer svim stanodavcima da ne iskorištavaju poštene radne ljude jer bi za to mogli biti kažnjeni. Ipak je ovo, nemojmo zaboraviti, uređena država koja brine za dobrobit svih svojih stanovnika.

Pročitajte i prethodne članke by Dubravka Lisak:
Irci ne popuštaju pred političarima: 'Voda nam pada s neba skoro svaki dan, još da je plaćamo?!'
Druga strana Dublina: Kako je dječak dospio u ralje utjerivača dugova
U Irskoj danas obilježavaju 'ženski Božić': Žene piju u pubu i odmaraju, muškarci rade po kući
Halloween u Dublinu: Tradicija pretvorena u unosni biznis
Irska je državljanima EU majka, a svima ostalima maćeha
Zahvaljujući internetu i Skypeu, kao da nismo daleko od svojih

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?