Život piše drame: Prošao najgoru godinu u životu da bi došao do pravog posla
PREPORUČUJEMO
KREŠIMIR PINTARŽivot piše drame: Prošao najgoru godinu u životu da bi došao do pravog posla

05.02.2017. by Igor Gelenčir

"Moja avantura počinje u jesen 2014. godine. U to vrijeme sam bez posla već 4-5 mjeseci, nemam za cigarete. Zove me Alan i kaže mi da mu je suprugin brat (Hudo) otišao u Švedsku pred neko vrijeme, dobio je posao u Lidlu na viljuškaru i plaća mu je 3.000 eura. Pitao me šta sada radim, kako sam bez posla te mi je rekao da se odlučio poći za njim. Odmah je mene pitao jesam li za tu ideju", prepričava nam Krešimir Pintar, 43-godišnji Zagrepčanin koji već dvije godine živi i radi u Švedskoj.

- Ja sam mu odgovorio da nemam pojma jer u Hrvatskoj više ne traže nikoga za zaposliti s dugogodišnjim iskustvom u prodaji i trade marketingu iznad 35. godine života i odmah sam ga pitao kada bi on išao. Odgovorio mi je da će ići početkom 2015. I tako je ostala ta ideja da odemo zajedno. Alan je također bio bez posla. Ja sebe više nisam vidio u Hrvatskoj, barem poslovno. Vrijeme je prolazilo, a ja sam skupljao novac za krenuti na put. Svima poznatima sam u to vrijeme govorio da ovdje više nema mjesta za mene, da idem s frendom u Švedsku. Naravno, nitko mi nije vjerovao.

Došao je dan odlaska

- Došao je i taj 12. siječanj i odluka je pala da podignem sidro. Javio mi se Alan tih dana i rekao kako mi je Hudo pronašao smještaj kod neke Indijke i da trebam odmah krenuti jer ta soba će vrlo brzo "planuti". Odmah kupujem autobusnu kartu, ljubim Leonu, dijete, a meni suze u očima i obećajem joj bolju budućnost te krećem u nepoznato. Alan po svom planu dolazi tek oko ožujka. Ispraćaju me sestra i majka s autobusnog kolodvora, sve mi knedla u grlu, nemam pojma kuda idem, ali odlazim. Suze lijem u sebi, tek tada počinješ cijeniti što imaš, a i nemaš. Idem negdje gdje nemam pojma što me čeka, niti poznajem ikoga tamo, niti znam njihovu kulturu, niti jezik, ništa, ali imam ogromnu snagu, motivaciju i volju da promijenim poslovnu realnost.

- Vožnja traje 37 sati do Stockholma. Nakon dvije neprospavane noći na tvrdom sjedištu, gladan i žedan stižem u snježni i vjetroviti Stockholm. Gledam i ne vjerujem, nemam pojma gdje sam. Iskrcavam se na autobusnom kolodvoru u nepoznatoj zemlji nepoznatog jezika. Zovem Hudu na mobitel, javlja se Hudo i govori "eeee dobrodošao", sad ću ja tebi poslati Mrkvu i Nikolu da te "pokupe" pa ideš ostaviti stvari tamo kod Indijke i onda se vidimo koji dan kod mene. A ja ne poznajem niti Hudu, niti Mrkvu, a niti Nikolu jer sve je s Hudom bilo dogovoreno online, preko Alana kojeg poznajem već 7 godina.

Mrkva i Nikola me sakupljaju u Opel Corsu zagrebačkih registarskih tablica. Ja s ruksakom, laptop torbom, samo s osobnom kartom i starom crvenom vozačkom i krećemo kod Indijke. Oni su mijenjali smještaj, a ja sam taman uletio kao treći. Prvi put vidim i upoznajem te dečke s Ferenščice, zagrebačkog kvarta. I tako je počela avantura života.

Život u Stockholmu

- Stockholm, grad od 2 milijuna stanovnika s okolicom, površine otprilike 80x120 kilometara s preko 200 metro stanica, razvijenom prometnom infrastrukturom, grad gdje se planski grade stanovi, gdje ima najviše posla i najbrže ga se može dobiti, ali stanovanje je problem jer puno je ljudi, a premalo stanova. Slobodni stanovi se licitiraju najboljem ponuđaču. Zato sam odabrao baš taj grad, zbog najveće ponude poslova, a i zbog Alana i Hude.

- Nisu mi rekli, a ni ja nisam znao da su siječanj i veljača najgori mjeseci u Švedskoj. Posla nema za one koji tek dođu jer je tržište zatvoreno, snijeg i vjetar viju i građevinski sektor ne radi punom parom. Posla nema za one bez papira i znanja osnovnog jezika ili poznanstava.

Najgorih godinu dana u životu

- Mi se strpamo u taj smještaj kod Indijke, nas trojica, velika kuća na Fruangenu. I počinje najgorih godinu dana u mom životu. I Mrkva i Nikola su bez posla, ali oni su ovdje već 4 mjeseca i traže posao.

Ja sam došao sa 1.300 eura, što je oko 13.000 švedskih kruna. Odmah dajem sa suzom u oku Indijki 5.000 kruna, za prvu ratu i depozit. I što sad, ostaje mi 8.000 kruna s kojima moram preživjeti 2 mjeseca dok ne pronađem posao ili dok ne dobijem prvu plaću nakon 45 dana.

I gledam te oglase. Svi traže poznavanje švedskog jezika. Moram priznati da me to malo uzdrmalo, ali me nije pokolebalo, čak me osnažilo. Odlučio sam slati životopis i zamolbu na engleskom jeziku za neke pozicije u tvrtkama koje rade na međunarodnom tržištu, ali nitko mi se nije javio.

- Prevodim životopis i zamolbu na švedski u Zagrebu, šaljem to, ali i dalje bez odgovora. Tad sam si rekao - OK, nešto ne valja. Sam sebi sam rekao da idem od nule i nema predaje. Idem raditi građevinu, makar sam fakultetski obrazovan, nikad nisam držao u rukama ništa teže od olovke i cijeli život sam tipkao na računalu. Bio sam menadžer, konzultant i direktor, voditelj timova (2x) i još svašta na pozicijama, ali došlo je vrijeme da se to zaboravi i krene sve ispočetka.

- Dolazim kod Hude, upoznajem ostale dečke koji su tu već godinu dana i slušam njihove priče. Bez PN-a, švedskog OIB-a te nitko neće zaposliti. I to je istina. Tada kreće borba. Rekao sam Hudi da mi da kontakte nekih naših Balkanaca, Srba i Bosanaca jer Hrvata ima na kapaljku.

Vrijeme prolazi, a ja sam sakupio preko 100 kontakata u raznim strukama, ali nitko te ne želi zaposliti bez PN-a ili privremenih papira za rad koji EU građani mogu dobiti na burzi rada. I odem ja na burzu rada, prijavim se i uz tešku muku birokratsku dobijem te privremene brojeve za rad, da me porezna služba može pratiti. Gdje je posao sad? - Još ga nema. To vrijeme je bilo jako konfuzno, hvatanje načina i smisla ovdašnjeg poslovanja. Bez papira i znanja ili iskustva te nitko neće zaposliti.

- Nakon 100 nazvanih brojeva i nakon što su prošla 2 mjeseca, plaćene "kirije" kod Indijke, ja ostajem na 500 kruna. Nemam za platiti sobu idući mjesec. I što sad? Posla nema, a zima još traje.

Dobio sam informaciju da se ovdje može švercati alkohol autobusom iz Njemačke. Pronađeš kontakt gazde Srbina ili Albanca kojem se priključiš kao putnik besplatno i vozite se zajedno do Rostoka u Njemačkoj, preko Danske. On utovari alkohola za 20.000 eura, a ti dobiješ račun da ga nosiš preko granice. Za tu uslugu dobiješ oko 1.000 kruna. No, nema veze, odem ja prvi put i prođem. Odem drugi, treći, šesti put i prođem, policija nas nigdje nije zaustavljala, a ja u 14 dana već stvorio 6.000 kruna. Dovoljno da se preživi i da se plate obaveze.

- I taman u to vrijeme, kraj veljače, dobio sam kontakt od Mome Crnogorca koji ima ogromno skladište, a tamo se tovare gajbe i ostala pića u kašetama, na palete i to se priprema za kamione za odvoz dalje prema kupcima. I primi Momo mene na sastanak. I eto, prvi posao u skladištu! Plaće nema jer se radi na normu. Koliko natovariš toliko te plati, a radilo se puno i žestoko. Dnevno sam rukama dizao 10-15 tona robe. Dolazio sam kući žut/zelen od napora i muke, ali prva plaća od 1.600 eura je sjela na ruke. Ostao sam na tom poslu 3 mjeseca. Fizički nisam više mogao i rekao sam si da to nema smisla.

- U to vrijeme su Mrkva i Nikola odselili u neki stančić za koji ja nisam bio zainteresiran jer svaki mjesec šaljem novac kući. Ja sam se snašao drugdje. No, posao - nakon tog skladišta je došao Alan. U to vrijeme i on je imao problema sa smještajem, dok nije pronašao, a i jako je skupo plaćao to što je imao. On je želio dovesti obitelj, stoga su njegove potrebe tada bile drugačije nego moje.

Alan je također uz puno muke pronašao posao vrtlara kod neke Indijke/Pakistanke i tada je sredio svoj PN broj. Ja sam dobio kontakt od Emira, Bosanca koji ima malu firmicu za čišćenje i iznajmljuje radnu snagu kao pomoćne radnike. Kod njega sam riješio PN. Odmah sam mu rekao da ću ostati 6 mjeseci na poslu, samo neka mi riješi PN, on je rekao OK i ja sam ispoštovao dogovor. Plaća je bila nikakva, ali dovoljna da preživim i da šaljem novac kući. Radio sam noćnu, 6 mjeseci sam bio pomoćni radnik na metro stanicama za održavanje istih.

U to vrijeme, kod Emira sam upoznao jednog Kristiana, Šveđanina s kojim sam imao neke zajedničke teme, a on me preporučio kod drugog Šveđanina koji je imao veliku i ozbiljnu firmu za rušenje objekata naziva Arnessons betongborning AB. I dođe doba da odem na razgovor, ali na engleskom zasad. I prime me na posao i zaposlim i Alana tamo, ali Alan je došao prije mene jer ja nisam mogao odmah prijeći u firmu, morao sam ispoštovati dogovor s Emirom.

Obojica smo radili tamo - ja 3 mjeseca, a Alan 9 mjeseci. Nažalost ili na sreću za mene, ja sam morao otići jer nije bilo potrebe više za drugim radnikom. Ja sam otišao kući na mjesec dana, kod žene i djeteta, malo se odmoriti i skupiti snage i ideje za dalje.

Cijelo to vrijeme sam radio i od onog skladišta do tada je prošlo godinu dana, meni najgora godina, a cijelo vrijeme sam radio, ostvarivao plaću, mada mukom jer jezik ne poznaješ, ali učiš i trudiš se, boriš se. Malo tko ti hoće pomoći, zauzeti se za tebe, sve što sam stvoriš, što kreiraš, to ćeš i jesti, a to je i meni pomoglo.

Novi povratak u Švedsku

- U Švedsku sam se vratio u veljači prošle godine i rekao sam si kako sad već znam što je i kako je ovdje, u obećanoj zemlji Švedskoj. Ideš dalje i nema predaje. U HV sam bio vozač C kategorije na vojnom kamionu, to je bilo 1998. i od tada nisam vozio kamion. Ali, rekao sam si da idem u vozače jer je to ovdje deficitarno zanimalje. Fokusirao sam se na takve firme. Tada, ja još nisam podigao vozačku za C kategoriju, znači imao sam samo B kategoriju. Krenuo sam u školu jezika, koja je ovdje besplatna i polako sam se počeo baviti oko te vozačke. Tek nakon godinu dana mogu krenuti biti ono što sam i želio, počeo sam struktuirano učiti jezik.

- Pronašao sam kontakt Bosanca Arisa, koji ima kamione i radi dostave autodijelova za dansku tvrtku. Nazvao sam ga i predstavio se, rekao mu da sam EU građanin, da imam PN, švedsku osobnu iskaznicu, vozačku B kategorije i pitao ga ima li posla kod njega za mene. Odmah mi je rekao da ima posla i drugi dan je došao, našli smo se i upoznali i krenuo sam raditi. Razvoziti autodijelove s kamiončićem B kategorije. Sam sebi sam rekao da ću izdržati jer mi treba ta osnova rada u toj struci, treba mi referenca, trebaju mi poznanstva itd. Tako je i bilo, plaća malo bolja nego kod Emira, opet izrabljivanje, ali neka, isplatit će se to sve. I "udarao" sam 6 mjeseci, a paralelno sam išao u školu jezika 2 puta tjedno. Kad se probudim, odem učiti, pisati, razgovarati i opet učiti. I doma sam učio preko raznih aplikacija i downloada. Uložio sam jako puno vremena i truda u to.

Nakon toga sam rekao Arisu da ja opet idem za Zagreb. Te sam mu rekao kako mi kod njega ugovor istječe nakon 6 mjeseci i ako me želi vidjeti neka mi poveća plaću ili ćemo se oprostiti kao prijatelji. I otišao sam kao prijatelj, ne zatvorivši si vrata. Otišao sam u Zagreb kod svojih na punih 5 tjedana i bili su to najljepši tjedni s Leonom. Vratio sam se sa svim papirima potrebnim za vozača C katergorije, švedski sam poznavao, znao sam osnovno, ali i dalje nisam bio baš siguran u sebe da bih mogao s nekim ulaziti u osnovne teme komunikacije.

Napokon pravi posao

- U Švedsku sam se vratio u listopadu prošle godine i počeo sam slati životopis i zamolbu na 40-ak adresa i za 10 dana se javila jedna firma koja je tražila vozača u selidbama. Pozove me žena telefonom i bez muke pričamo na švedskom, a već sutradan sam bio s direktorom na razgovoru. Pričamo švedskim, ja se predstavljam, tko sam i što sam i shvaćam da su se moja muka i trud isplatili. Već drugi dan su mi poslali početnu ponudu koju prihvaćam. Danas zarađujem jako dobro, plaćen je godišnji odmor, prekovremeni, tjedni prekovremeni i vikendi extra!

- Imao sam i nekih nižih ponuda, to su bile vožnje za Balkance, ali nisam to želio, jednostavno sam htio amenovati trud i zalaganje te uloženo vrijeme, a i iskustvo i kontakte u toj transport struci, jer ovo je smjer oko kojeg ću se vrtjeti iduće dvije godine, sve dok ne naučim jezik jako jako dobro. Eto radim već 3 mjeseca u toj firmi, a engleski sam već kompletno zaboravio pričati ono što je potrebno za posao i komunikaciju na poslu.

U budućnosti se vidim opet u promjeni posla, ali ovaj put će to biti s vrlo visokim poznavanjem jezika i zanimat će me ući u struku gdje bih opet malo dalje od ovog razmišljanja imao vlastitu tvrtku te bih cijelo vrijeme ulagao u razvoj i potrebno znanje.

Uvijek morate ulagati u sebe i stvarno željeti da se nešto dogodi

- I eto tako, kada vas život udari, preko sto muka i nauka, kao orah i dobit će jezgru. I bude bolno, pa će te ta bol primorati skoro da umreš, a potom će ti pomoći da se iznutra ponovno rodiš. Ako niste dovoljno motivirani i uporni, male su vam šanse da ostvarite ciljeve. Zašto ste i po što ste došli u stranu zemlju? Nije mi žao što sam otišao, barem poslovno, a više se niti ne vidim u rođenoj zemlji da bih tamo nešto radio. Sada imam vrijeme grabiti pred sobom da sve ono što nisam uspio u Hrvatskoj odradim ovdje. Ovdje vas poslodavac ne pita koliko godina imate ili iz koje ste stranke, samo pita znaš li, imaš li iskustva i želiš li raditi i pokazati se. Švedska nije Amerika, već radnička zemlja, a gdje se rad cijeni i trud nagrađuje i još vam gazda Šveđanin zahvaljuje što ste tako dobro odradili posao.

- Sada mi je već lakše, jezik poznajem dovoljno da mogu sa svakim ući u jednostavne komunikacije, poštuju vas više tako i rado će vam pomoći. Oslonite se na sebe i vlastiti razvoj vještina ili poslovnih znanja, tako ćete biti mnogo konkurentniji. Nemojte misliti da Šveđani lako dolaze do poslova jer se za sve treba boriti, razvijati i željeti iz srca da se dogodi očekivano. Nema predaje - Varsagod.

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?