PREPORUČUJEMO
ZVONIMIR STOPIĆMladi doktorand radi na kineskom institutu: Život u gužvi i smogu

27.02.2016. by Sandy Bralić

Zagrepčanin Zvonimir Stopić (33) zaokružio je svoju četvrtu godinu boravka u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, a tu smo obljetnicu obilježili i, barem koliko nam je internetska veza ondje to dopustila, kratkim razgovorom. Kratkim, naime, jer bio bi i duži, ali internet i Kina ne idu baš, "štono" bi se kolokvijalno reklo, ruku pod ruku.

Institut za istraživanje srednje i jugoistočne Europe


Iako stranci u Kini u prosjeku ostaju uglavnom godinu, dvije pa do pet, on će za Kinu biti vezan dulje. Živi u Pekingu sa suprugom, također Hrvaticom, gdje radi na Institutu za istraživanje srednje i jugoistočne Europe (eng. Center for Study of Civilizations) na sveučilištu Capital Normal University, a pokretanju tog pionirskog projekta pridonio je i ovaj naš mladi znanstvenik.
 
- Postojao je taj centar i ranije na sveučilištu na kojem radim doktorat, ali baš ovakav projekt formiran je tek u jesen prošle (2015.) godine, na način da smo svoja istraživanja fokusirali na Srednju i Jugoistočnu Europu, postavši tako pionirska organizacija tog tipa u Kini.

Hrvatsko-kinesko prijateljstvo

- Za cilj imamo povezivanje znanstvenih zajednica na svjetskoj razini. Za Hrvatsku ovo može biti vrlo korisno jer radimo na tome da se dovede što veći broj naših imena u Kinu, propagirajući tako naše ljude, institucije, tvrke, knjige i radove. Govorimo ovdje, za početak, primarno o mobilnosti znanstvenika, ali uz potpisivanje ugovora sa institucijama olakšat ćemo i mobilnost studenata, odnosno poticati suradnju na svim razinama. Baš nam uskoro stiže jedan profesor povijesti iz Hrvatske.
 
Da stipendije za Kinu postoje nije revolucionarna informacija, sustav stipendiranja hrvatskih studenata od strane Kine vrlo je dobro uhodan, te možemo reći da po tom pitanju imamo sreće.

– Nas novootvoreni centar podržava postojeći sustav i radi na otvaranju novih mogućnosti suradnje - objašnjava nam tako Zvonimir, koji je i sam nakon studija povijesti i filozofije u Zagrebu te, bezuspješnog traganja za poslom u domovini, "ugrabio" jednu od tih stipendija.
 
Akademski život na kineski način

- Prvo sam upisao sinologiju na Filozofskom fakultetu, gdje sam proveo oko godinu dana, dok nisam dobio stipendiju za jedan semestar učenja jezika u Pekingu. Nakon toga sam našao posao u Pekingu i ostao raditi u tehnološkom sektoru. Trenutno sam stipendist četverogodišnjeg doktorskog studija iz Povijesti međunarodnih odnosa 20. stoljeća, od kojih je prva godina bila studij jezika.

Svake godine sve se više ljudi javlja za stipendije koje, saznajemo, pružaju sjajne uvjete. Sve je pokriveno - smještaj, hrana, mjesečni prihod u visini od 2.000 - 3.500 yuana (2300 – oko 4.000 kn; ovisno o razini studija), godišnja povratna karta, a možete studirati gotovo što god hoćete. Ali, malo se ljudi javlja za ovakve, dugoročne stipendije. Obično dođu na godinu dana.
 
Revolucionarnost kineskog sustava stipendije iliti apsurd zapadnog

Natječaj se otvara svake godine u veljači, a prijava, tumači Zvonimir, ide preko Agencije za mobilnost i programe EU-a. Kada ju oni odobre, šalje se u Kinu agenciji njihovog ministarstva obrazovanja. Kada tamo potvrde prijavu, otprilike u svibnju, dobije se sve odmah - i studij i stipendija.



- Nije kao na zapadu, gdje se posebno prijavljuje za stipendiju, a posebno za studij. U Njemačkoj ili Americi studij i stipendija nisu integrirani. Stipendiju ne možete dobiti ako niste upisali studij i niste ostvarili neke već zapažene rezultate.

A studij, pak, ne možete upisati ako nemate novca jer su skupi. A pogotovo u Americi. I tu se student može naći u pomalo apsurdnoj situaciji.

Kod nas je sve problem

- U Hrvatskoj doktorati koštaju 8 do 10 tisuća kuna po semestru, što nije malo za hrvatske uvjete. Pored toga, problem je i objavljivanje radova. Nemate gdje objaviti rad jer postoji malo časopisa koji se ponekad ne izdaju periodički, što je onda vrlo nestimulirajuće. Kod nas je puno toga problem - rezigniran je Zvonimir. - Dati 10.000 eura za doktorat u Hrvatskoj nakon kojega vas čak ne čeka niti posao, zaista je nesuvislo. Zato i jesam došao u Kinu. Htio sam se maknuti iz tog kruga, steći nova znanja, šira znanja.
 
"Imati dijete u Kini je luksuz!"

Iako mu je Kina otvorila mnoge prilike, daleku budućnost u ovom velegradu s čak 22 milijuna stanovnika, ne nazire. - Problem je u Kini kvaliteta hrane. Odrasloj osobi to je nešto s čim još i može živjeti, ali djetetu nikako ne bi bilo. Uopće imati dijete u Kini strancu (a sve više i Kinezima) je luksuz!

- Na državne vrtiće kao stranci nemamo pravo, a privatni su oko 1.000 eura mjesečno. Međunarodne škole su strašno skupe, platiti 100 do 200 tisuća kuna za godinu nije nimalo neobično. Državne škole nisu opcija jer je kineski državni sustav još uvijek pomalo zatvoren, a nama zapadnjacima nezamislivo je da dijete uči pjevati neke komunističke pjesme. Srednje škole, pak, orijentirane su isključivo na njihove fakultete te je nakon toga vrlo teško snaći se izvan Kine.
 
Smog

- Ali možda najgori problem u Kini je - smog! U stanovima imamo pročišćivače, vani smo vrlo često s maskama. Zrak je jako loš i uzrokuje oboljenja, posebno ona respiratornog sustava. Puno mojih kineskih poznanika imaju djecu sa zdravstvenim problemima.





- Također, Peking se bori s prevelikim brojem stanovnika. Gradski ljudi su u punom smislu riječi gradski - nisu vidjeli jabuku da raste na stablu, niti svinju. Ne znaju što je to. Stanovnika ne samo da je previše, već taj broj vrtoglavo i raste. Sada pokušavaju zaustaviti taj trend raznim mjerama: ograničavajući broj kreveta u bolnicama, neprimanjem djece u školu, raznim metodama kontrole od strane policije. Recimo, da bi Kinez bio u gradu kao što je Peking ili Šangaj, mora posjedovati nekretninu, biti tamo vezan poslom ili imati u gradu supružnika - mora zadovoljiti barem jedan od tih uvjeta. Gužve su enormne, metro je pun, ujutro ići na posao je noćna mora. Naravno, rečeno vrijedi samo za tzv. gigantske gradove. Inače se naseljavanje u gradove u Kini čak i potiče.



Kulturni jaz

Osim što smo vrlo različitih fizionomija, razlike su, objašnjava nam Zvonimir, i dublje. - Njihovo društvo je, baš kao i ono susjednih država - Japana, Koreje, Tajvana ili pak Vijetnama - zatvoreno i djeluje pomalo ksenofobično. Nakon dugog perioda zatvorenosti, stranci u većem broju polako dolaze u Kinu devedesetih, a 2008, u vrijeme Olimpijskih igara, Kina se izrazito pozitivno orijentirala prema van.

Iako su Kinezi vrlo srdačni i pristupačni, razlika sa zapadnim zemljama je ta što se mi ondje ne možemo uklopiti u društvo. - Jednostavno se ističemo. Ovo je kineska zemlja s kineskim zakonima u kineskom društvu unutar kineske države obuhvaćena kineskom kulturom, poviješću i kineskim razvojem misli koji se mijenja prema kineskim pravilima i ta se činjenica mora usvojiti, a ne stalno uspoređivati i izjednačavati sa Zapadom. Kina je prema strancima dobra, ali ipak treba biti svjestan razlika i ograničenja. Nije ovo zemlja za svakoga - zaključuje Zvonimir.

NOVO
SAD Kornelija iz New Yorka: Život u Hrvatskoj mi sad izgleda kao neprekidni godišnji odmor
NAMIBIJA Život usred pustinje: Ovdje si ljudi uzimaju vremena da uživaju u prirodi
SINGAPUR Život u Singapuru: 'Ovo je daleko najefikasnija država u kojoj sam ikada bio'
VELIKA BRITANIJA Paula je očarana: 'Proputovala sam cijeli svijet, ali London je poseban'
POPULARNO
KOLUMNE
MARGI U BELGIJI [VIDEO] Zašto studirati u Bruxellesu?